Greg K. (The Offspring): “Album ‘Smash’ je naš svojevrstan potpis”

2867

Dok su odlični Puljani Tito’s Boys u zagrebačkoj Tvornici svirali kao predgrupa punk-rock legendama The Offspring u garderobi benda popričali smo s basistom i suosnivačem benda Gregom K. o četvrt stoljeća divljanja na punk sceni i priupitali ga o neugodnim iskustvima s vječno zanimljivim Axlom Roseom.

U Zagrebu ste povodom, možemo to tako nazvati, vašeg ‘srebrnog’ pira kao benda. Naime, ove godine slavite 25 godina djelovanja pa me zanima možeš li nešto reći o tom burnom, četvrt stoljeća dugom, putovanju?
Kad kažeš 25 godina zvuči kao da se radi o cijeloj vječnosti. Stvari nam i dalje dobro idu i sada se brinemo samo za ono što imamo pred sobom, a to je novi studijski album i ova turneja s aktualnim albumom.

Što bi rekao da je najveći uspjeh The Offspringa dosad, uzmemo li u obzir uspjeh albuma “Smash” koji je najprodavaniji nezavisni album ikad i višestruke platinaste naklade?
Pa vjerojatno uspjeh “Smasha” jer nas je to potaknulo na daljnji rad i kad ljudi pomisle na nas sjete se tog albuma, albuma koji je naš svojevrstan potpis, iako je možda “Americana” prodana u jednako toliko primjeraka.

Na nekoliko sam mjesta i u nekoliko intervjua s Dexterom i Noodlesom pročitao kako će novi studijski album sadržavati neobjavljene snimke s albuma “Splinter” i “Rise And Fall, Rage And Grace“. Hoće li to biti album ostataka?
Ljudi pitaju hoćemo li snimati neke nove pjesme. Naravno da hoćemo. Ali postoje neke koje su ostale jer se nisu uklapale u album ili nisu bilo dovoljno dorađene pa ćemo ih doraditi.

Mogli ste ih objaviti kao B-stranu.
Danas više ne možeš objavljivati B-strane jer se singlice više ne prodaju.

Oprosti, ali odakle ti to? Pa glazbenici neprestano objavljuju vinilne ploče, singlice i isto tako B-strane na CD-singlicama.
Istina, ali tu je Internet…

Svejedno, singlice se objavljuju. Ali pustimo sada to. Reci nam ponešto o novom albumu.
Mislim da ćemo zapravo odlučiti o svemu kad uđemo u studio, ali vjerujem da će biti sličan svim prethodnicima. Jednostavno malo osvježimo zvuk, ali nikad ne planiramo unaprijed kako će zvučati. Sve to proizlazi iz studija.

Možeš li hrvatskim fanovima predstaviti zanimljiv početak i nastanak benda?
Dexter, ja i još dvojica prijatelja u školi smo samo tako odlučili oko Božića osnovati bend. Već iduće godine smo to i učinili, ali nismo imali pojma o pisanju i skladanju pjesama. Bio je to dugotrajan proces u kojem smo puno učili i zabavljali se.

Muziku podržava

Kada ste zapravo shvatili da ste jedan od najutjecajnijih američkih punk-rock bendova?
Definitivno 1994. godine. Otada je sve puno brže išlo, dotad smo bili poznati u nekoj underground sceni i u najužim punk krugovima, ali je “Smash” promijenio sve.

Spomenuo si punk scenu, pa me zanima tvoje mišljenje o punk-rocku u vašim počecima i danas. Koje objektivne razlike primjećuješ i kako ga danas vidiš?
Segmenti se poklapaju, ali je glavna razlika u komercijalizaciji koja je danas prisutna. Tada punka nije bilo na radiju ili MTV-u. Bila je to definitivno underground glazba. Što se glazbe tiče, danas pravi punk možeš bez problema staviti u kontekst 1984. i dalje imati čistokrvni punk.

Možeš li nam reći zašto ste se odlučili baviti svakodnevicom u vašim pjesmama nauštrb ranijih politički motiviranih tekstova?
Dexter je taj koji piše pjesme i prenosi sve što vidi. Ranije je bio socijalno angažiraniji jer je bio i mlađi, buntovniji, pa misliš da možeš samo tako promijeniti svijet. Kad si stariji jednostavno tražiš način da nađeš svoje mjesto u društvu i nosiš se s tim.

Ali i danas postoje goruće političke teme koje bi jako dobro mogle biti kritizirane u glazbi.
Postoje, ali nas to ne zanima jer ne želimo biti politički nastrojen bend.

Jedno malo osobnije pitanje. Kako uspijevaš balansirati između poslova u bendu i uloge obiteljskog čovjeka s četvero djece?
Ako se usporedimo s drugim sličnim bendovima, mi ne idemo toliko na turneje, posebice posljednjih nekoliko godina otkako je sve malo opuštenije. Počeli smo ovog ljeta, ali onda nakon dva mjeseca na putu, budeš mjesec dana kući s obitelji. Kada sam kući, onda sam ondje cijeli dan s obitelji. Mislim da provodim dovoljno kvalitetnog vremena s obitelji kojoj se potpuno posvetim kad nisam na putu.

The Offspring je zbilja popularan bend u Australiji, ali čini mi se da unatoč tome što najviše svirate i djelujete u vlastitoj domovini, ondje uživate manju popularnost nego recimo u spomenutoj Australiji i Europi. Smatraš li da postoji razlika među te tri transkontinentalne publike?
Postoje razlike u doživljaju kod publike. Pjevanje, pljesak ili stupanje tijekom nastupa izraženiji su u Europi negoli u Americi. Štoviše, rekao bih da je Australija vrlo slična Americi – malo rezerviranija. Ljudi nisu toliko uživljeni u koncert.

Surađujete s Bob Rockom već poduže vrijeme pa me zanima kakva su iskustva iz studija s njim kao jednim odličnim producentom?
Dexter je taj koji piše tekstove pa, očekivano, on provodi najviše vremena s njim, ali moja su iskustva odlična. Kad sam ja s njim u studiju imam osjećaj da istovremeno pazi na sve i prepušta sve nama. Odlično je da sluša i pušta glazbenika da radi svoje, ali cijelo vrijeme pazi na strukturu pjesme.

Nekako često spominješ Dexterovo ime kada se radi o bitnim pitanjima, je li on i formalno frontmen, odnosno ‘čovjek ispred benda’?
U principu je on glavni za tekstualni dio našeg benda pa je tu neizbježan. Mislim da ako postoji neka kočnica on će je prvi opustiti i razbiti sve što paralizira bend pa je možda u tom smislu glavni čovjek u bendu, no na kraju svega svi vrlo demokratično planiramo i radimo na pitanjima važnim za bend, bez ičije prednosti.

Koji vam je najuzbudljiviji dio bivanja bendom?
Vjerojatno turneje, kad vidiš masu ispred sebe i kako reagiraju na tvoje pjesme. U studiju je drukčije jer ondje paziš da stvari ispadnu tehnički ispravne, ali biti pred publikom i zajedno pjevati je najuzbudljiviji dio svega.

Pohodiš li i sam punk koncerte?
Ne, već dugo nisam bio ni na jednom jer se nakon turneje zasitim svega i želim biti s obitelji.

Završili bismo s Axlom Roseom i šalama koje ste zbijali na njegov račun kada ste prvog travnja rekli da će se novi album zvati “Chinese Democrazy” i on je doslovce poludio, ali naposljetku kad je shvatio da je sve bila šala primirio se. Kako je to izgledalo?
Hm… On je čovjek koji se zapleo u svom egu i ne može se otpetljati. U to vrijeme smo radili s producentom Brendanom O’Brienom koji je predložio tu šalu. Dobili smo očekivanu i željenu reakciju. On nije reagirao toliko burno koliko je možda ispalo u medijima, ali zbilja ništa strašno.

Dakle, nije baš tako bahat?
Je, ali, kažem, ne toliko da nas je napao ili nas tužio, već su samo ljudi iz njegova menadžmenta nazvali i rekli nam da se ne smijemo šaliti s takvim stvarima i to je bilo to.

Znači, niste imali direktan susret s njim?
Hm… donekle. Prije toga smo odradili nekoliko koncerata s ‘njim’, ali mi bismo izašli na pozornicu, odradili svoje i on bi cijelo vrijeme proveo u svom tour busu, a kad bismo završili, on bi se popeo na pozornicu i nakon toga opet vratio u bus.

Zašto ste onda uopće htjeli s njim svirati?
Ma radilo se o Reading festivalu u Engleskoj i kako je značajan, ne možeš samo tako birati neke stvari.

foto – live: Dario Belić

Muziku podržava