Frenkie: “Hip-hop mi je pomogao da izgradim sebe, svoj karakter i stavove”

Tuzlanski reper Frenkie, punim imenom Adnan Hamidović, 10-godišnju karijeru zaokružio je izdavanjem novoga albuma koji predstavlja presjek njegova dosadašnjeg rada.

“Reexperience” označava svojevrsnu kompilaciju jer se na njemu uz nekoliko novih, nalazi i 10 starih pjesama s prethodnih solo albuma.Frenkie se od prvijenca “Odličan CD” iz 2005. uvjerljivo izgradio te se uz nekadašnjeg ‘mentora’ Edu Maajku može smatrati jednim od najznačajnijih regionalnih hip-hop izvođača.

U potpuno opuštenom razgovoru saznali smo nešto više o novom albumu te o aktualnijim temama kao što je nastup sa Sarajevskom filharmonijom i snimanje dokumentarca “Soul Train”. Dotakli smo se i brojnih drugih tema kao što je odrastanje u Tuzli, situaciji u Bosni kada je riječ o hip-hopu, kritički nastrojenim tekstovima te eksperimentiranju sa žanrovima.

U jednom intervjuu si izjavio da se na novom albumu nisi toliko fokusirao na socijalne teme povezane s BiH, već da si se više oslanjao na klasičnije hip-hoperske teme. Zbog čega?
Dogodilo se neko zasićenje kod mene što se tiče tih socijalnih tema. Često znam naći u trenutku kada osjetim ponovno neki bijes kada imam potrebu nešto reći i počnem pisati nešto novo. Ali kada to prespavam i sutradan kada to čitam ili slušam, zvuči mi kao nešto što sam već rekao i kao da se ponavljam i vrtim u krug. Razlog tome je situacija koja stagnira, jer stojimo na mjestu kada je u pitanju Bosna, ali i regija, jer su neki problemi isti. Na ovom albumu imamo pjesme “Hajmo ih rušit” koja je stara 10 godina ili “Gori”. Sad kad smo ih slagali sam ponovno to sve slušao, i to je, osim par detalja, i dalje sve aktualno. Ona je sada u Bosni, kao i na cijelom Balkanu, manje više aktualna.Ima nekih stvari koje su se promijenile i ne želim sad zvučati kao neki pesimist jer vjerujem da ide to prema nečemu boljem, ali jako sporo, konkretno kad je u pitanju Bosna. Zbog toga je došlo do nekakvog zasićenja. To ne znači da se time više neću baviti i o tome pisati, ali sad trenutno jednostavno ne mogu. I kada slušam neke druge izvođače koji se bave takvom tematikom, jednostavno ne čujem ništa novo i nešto što netko već nije rekao. Sada je Damir Avdić izdao novi CD, slušao sam prvu, najavnu stvar i odlična je i sve, njega jako volim i poštujem, ali tu sam već rekao ne mogu više ovo slušati. Sve je na mjestu, sve je bomba i stvar je odlična, vjerujem da je i cijeli album fenomenalan, ali jednostavno ne mogu to više slušati. Zapravo tvoj “Reexperience” i nije tipičan album, već je svojevrsna kompilacija jer si uz 4 nove pjesme, na njega ubacio i 10 pjesama s prošla 4 solo albuma…
Baš sam to i napisao u knjižici na CD-u. Imali smo nekakvu svirku, mislim da je u Beogradu bilo, pa smo nakon dugo vremena uvrstili neke stare pjesme na koje su bile fenomenalne reakcije kod publike i kod nas kad smo ih svirali. Prisjetiš se svega toga i imaš neki osmijeh na licu. I onda sam razmišljao, jebote već je više od 10 godina prošlo od prvog albuma, pa bi bilo dobro to napravit. I ima ta priča oko pjesme “Izgubljeni snovi” koja je isto na novom albumu. To je Billyeva verzija, isti je ‘beat sample’, samo je njegova produkcija. Nisam uopće očekivao da će se ikome svidjeti i da će postati tako popularna jer je ona sad jedna od mojih najpopularnijih pjesama. Pričali smo o toj svirci, o tim starim pjesmama i nju smo spomenuli. Tako smo došli na ideju da napravimo jedno ovakvo izdanje, neki ‘best of’, s par novih stvari. Prvenstveno smo išli s tim da promoviramo ove nove stvari. “Gdje god su moji” i “Salt City Attack” smo već izbacili kao singlove. Sada kad si spomenuo pjesmu “Izgubljeni snovi”, s obzirom da je poprilično potresna, moram te pitati je li u pitanju istinita priča?
To je, ja uvijek kažem 95% istina. Dakle, taj prijatelj stvarno postoji samo što on nije umro na kraju, nego se uspio izvuć, ali sam ga ja u pjesmi ubio (smijeh).

To te pitam jer svi na YouTubeu u komentarima pitaju je li to istina ili nije…
Da, često me to pitaju. I kažem ti, velika većina je istina, samo što sam ja radi pjesme, zapleta i radi same priče, mislio da bi bilo više dramatičnije da on na kraju eto, umre (smijeh). On je jedan od mojih najboljih prijatelja i uvijek je na koncertima s nama, iako se ne bavi muzikom. Na svakom mom videospotu se nalazi lik iz te pjesme, kad god snimamo neke raperske spotove, on je tu s nama.A kako je izgledao proces snimanja pjesama? Znam da si postao tata prije koju godinu, pa vjerujem da je onda ipak bio dugotrajniji proces…
Da, naravno, duže je trajalo. Snimanje je najmanji problem, kad imam sve gotovo, samo uđemo i snimimo. Evo recimo ove nove stvari smo sve snimili za dan, 4-5 novih i neke stare smo ponovno snimili, vokale. I to smo doslovno odradili za jedan dan. Došao sam kod Billya u Sarajevo, znamo već šta je, koji ‘beatovi’, sve je bilo spremno za snimanje. Ali proces nastajanja novih pjesama je sad dosta otežan (smijeh), otkad sam postao tata, jer jednostavno nemam više vremena da sjednem, kao što sam prije mogao kad god sam htio, upalit muziku i slušat ‘beatove’ od Billya i raznih producenata i onda sjest i pisat. To je sad postalo jako teško (smijeh). Zato sve to nekako duže i duže traje. Da, ali opet si u otprilike dva tjedna već objavio i dva spota, u kratkom razmaku…
A dobro izdat to je opet najlakši dio posla. Prvo snimit pjesme pa onda spotove. Ali to sve postaje teže što se tiče vremena i što se tiče inspiracije. Jebiga, primjetim kod sebe da postajem sve stroži prema sebi i neke stvari mi jednostavno nisu dovoljno dobre. Recimo u zadnje vrijeme dosta radim s Kontrom, on je moj prijatelj i sa mnom nastupa, pa smo i na nekim stvarima zajedno radili, recimo na “Gdje god su moji”. Jako mi puno to pomaže, kad imam nekog tko isto to radi što i ja radim, onda znam da odmah mogu čuti njegovo mišljenje, pa da mi da neki savjet. Jer ljudi često misle, ja sam stariji i iskusniji, pa da ja njega nešto, ali često bude obrnuto, da i ja njega poslušam. Mlađi ljudi ipak donose neku svoju energiju, onda ti je nekako bolje i imaš još više volje da radiš. A što si htio predočiti tim spotovima za “Gdje god su moji” i “Salt City Attack”? Primjetila sam da “SCA” na jako slikovit način opisuje Tuzlu…
Da, to je bila naša ideja, da se malo predstavi Tuzla i da ispričam neki svoj odnos, odrastanje i osjećaje prema svom gradu. Da to ne bude nekako patetično. Ima tu naravno i nekih loših stvari, ali eto, to je neki moj odnos prema mom gradu. A “Gdje god su moji” je više klasični rap spot, ništa sad spektakularno. Čak sam malo i iznenađen da je tako dobro prošla kod ljudi jer je jako tvrda stvar, nije baš za radio. Ali sviđa mi se. I vidim da je i “Salt City Attack” dosta popularan, a tek je nedavno izašao. Vidim da su dobre reakcije, što mi je jako drago.Posjetila sam Tuzlu dosta puta, ali kako ti je bilo odrastati tamo? Znam da si dio života proveo i u Njemačkoj…
Tuzla je, imala si priliku da vidiš, mali, industrijski grad. Nije sad baš idealno mjesto za mlade ljude, za odrastati, i što se tiče kulture, noćnog života i svega toga. Ali ja sam imao tu sreću što sam imao muziku. Što sam imao tu ekipu oko FM JAM-a, Edu… Što smo imali stvarno nešto svoje, pa je samim time i odrastanje bilo lakše. Jer čim imaš neko duhovno zadovoljstvo, neki cilj, neku svrhu prema čemu ideš, onda je sve puno bolje i jednostavnije. Da nije bilo muzike vjerujem da bi mi bilo puno gore i vjerojatno bi davno otišao iz Tuzle. Ali sva sreća da je ta muzika bila tu, FM JAM, naši prijatelji… Mi smo u Tuzli sami krenuli u to i uzeli stvar u svoje ruke. U Tuzli ne bi bilo festivala, i nije ih ni bilo, niti hip-hop partya i koncerata da ih mi nismo radili. Dakle, nije bilo nikoga tko bi to organizirao, pa mi dođemo na gotovo, nego smo mi sami gradili svoje. I s tim je odrastanje bilo fino, dobro iskustvo. I naravno, muzika koja je kasnije postala ozbiljnija kad su počeli svi ti koncerti i svirke. Čovjek se generalno osjeća sretnije kad radi ono što voli, odnosno kad živi od onoga što voli. U moja 4 zida ja mogu napraviti da sam u New Yorku ako hoću, ako sam ja sretan. Kad izađeš na ulicu onda je druga realnost jebiga, ali rekao bih da sam imao prilično dobro odrastanje. Prilično sretno.

To je najbitnije… FM JAM je dakle jako bitan u cijeloj toj priči, od tuda je sve i krenulo. Kakva je situacija danas, u 2015.? Znam da vam se Sassja od nedavno pridružila kao prva ženska članica…
Da, Sassja je ove godine izdala album. Ona je dugo vremena prijateljica s nama, nastupa i bavi se muzikom. S tim je albumom napravila ‘boom’, što nam je svima, naravno, jako drago. A FM JAM nije više radio emisija, nego smo mi, naš uži krug prijatelja i prvenstveno se fokusiramo na našu muziku, na našu promociju i to sve.

Da se vratimo malo na tvoje pjesme i tekstove koji su često puta bili dosta kritički nastrojeni. Jesi li ikada imao kakvih neugodnosti s pojedincima koji su se u njima možda prepoznali?
Kad kažeš neugodnosti, misliš jesam li se ikada potukao ili tako nešto? (smijeh)

Neugodnosti u bilo kakvom smislu… (smijeh)
Pa i nije, ne mogu baš reći da sam imao nekih problema. Naravno da čuješ i da se nagledaš raznih komentara koji su totalna suprotnost od onoga što ti misliš od ljudi koji se s tobom ne slažu, što je opet normalno. Ali, u većini slučajeva mislim da sam imao podršku tih običnih ljudi. To što govorim je ipak moje mišljenje, a na kraju se ispostavilo da mnogo ljudi tako misli, pogotovo ti obični radnici i građani koji nisu u politici, u nekim foteljama i tako dalje. Znalo se dogoditi da političari prokomentiraju neke moje pjesme, pa da recimo hodža komentira neke moje pjesme (smijeh). Zna doći do polemika i razgovora oko neke teme koju spominjem, al to je za mene sve veliki plus i uspjeh. Ako pjesma uspije natjerati nekoga da razmišlja, plus ako će se o tome još i pričati, to je fenomenalno. A i suprotna mišljenja ljudi koji se sa mnom ne slažu… Dogodi se da netko hoće pričati s tobom, da ti kaže to, a netko ti samo opsuje nešto i šta ćeš. To je sve okej, mislim nije okej, ali mogu razumijeti to.

Ali ipak na to si sigurno bio spreman od početka…
Da, bio sam spreman, pogotovo jer sam u tim prvim tekstovima bio dosta radikalan i psovao njima (smijeh)… Tako da nema veze, možemo, nije problem.

S obzirom da je prošlo 10 godina od “Odličnog CD-a“, zanima me koliko je na tebe kao glazbenika utjecalo sve ovo što si iskusio u tom periodu? Ipak se dogodilo puno toga…
Da, jako puno toga. Pa znaš od nekog klinca koji je pun snage i volje, i željan dokazivanja i nastupanja, postao sam netko tko je stekao ogromno iskustvo što se tiče tih svirki. Ali i što se tiče tih nekih stvari koje nisu direktno vezane za koncerte i za taj kreativni dio pjesama, nego konkretno recimo PR ili dogovaranje tih nastupa, to često radim sam. Svo to vrijeme nemam konkretnog menadžera, ima dosta ljudi koji mi uz Menart pomažu oko svega toga, ali se često zna dogoditi da to sam radim. Taj dio posla mi je isto zanimljiv, pogotovo sad od kako su društvene mreže tu, pa možeš pratiti to i u direktnom si kontaktu sa slušaocima.

Nekako bolje vidiš kako ljudi reagiraju na tvoje pjesme i šta očekuju, šta bi voljeli ili im se ne sviđa. Tako da sve to što ima veze s tim su neke slatke muke, slatki posao koji fakat volim raditi. Sve što ima veze s muzikom mi je super jer su mi se kroz nju otvorila mnoga vrata. Recimo, jedno vrijeme sam pisao kolumne za jedne novine u Bosni, pa za neke portale, a onda ta organizacija ‘eventa’ koje smo radili po Bosni. Sve je to dio toga i onda je to naravno nekako i na mene utjecalo. Hip-hop mi je pomogao da izgradim sebe, svoj karakter i stavove, da imam neki kritički stav. I to sam imao i prisvojio čak i prije nego sam počeo raditi na svojim pjesmama jer sam to naučio slušajući tu muziku. To me hip-hop naučio. Da malo propitujem te stvari.

S obzirom da si upravo istaknuo važnost društvenih mreža za promociju materijala. Reci kako je tebi bilo na tvojim počecima kada nije bilo Facebooka, Twittera i ostalih mreža?
Pa znaš što, opet sam ta generacija koja ne pamti da smo snimali kasete i nosili ih od ruke do ruke. Čak i u tim počecima, krajem ’90-ih kad se sve to zakotrljalo, smo imali FM JAM internetsku stranicu i forum na koji su dolazili prvenstveno ljudi koji su slušali tu muziku, a i sami izvođači. Bio sam ja, Edo Maajka je bio tu, pisao neke stvari, vodile su se rasprave, komentari. To je bio naš današnji Facebook ajmo reć. Ali je opet tu bio uži krug ljudi, tu si dolazio samo s namjerom, ne možeš tu zalutati. A s Facebookom se to sve proširilo.

I baš pamtim taj početak kad se Facebook pojavio, kad smo ga počeli koristiti, da nam je to jako pomoglo da se proširimo. Mislim da smo s time pridobili dosta nove publike. Vidim da ljudi dosta to cijene. Meni stvarno nije problem, često direktno odgovaram na poruke, a dogodi se da preko Facebooka često dogovorim i neke koncerte. Imam svoj službeni ‘page’ i tu se javljaju, pa nam je sve to nekako olakšalo. I taj odnos između muzičara i slušaoca je postao intimniji, a ljudi koji te slušaju onda to cijene jer te na neki način i znaju i upoznaju, ne kao nekog prijatelja, ali su s tim odnosom spremni podržati te još više. Doći na koncert, kupiti neku majicu ili CD, svejedno kako. To je jako bitno.

Dokumentarac “Soul Train” o regionalnoj hip-hop sceni je nedavno imao premijeru. Što on za tebe predstavlja?
Za mene predstavlja jedno putovanje kroz BiH i kroz njezinu muzičku scenu. Bili smo 5 dana na putu u našem vlaku, napravili studio, imali smo dnevni boravak i tu smo spavali, jeli, putovali i u svakom gradu smo stajali i družili se s nekim lokalnim ekipama. Ali ne samo s raperima, bio je i Božo Vrećo u Mostaru, u Sarajevu filharmonija, u Zenici orkestar Željezare, u Banja Luci slam poetry ekipa, u Konjicu smo bili u Titovom bunkeru, pa nam se tu pridružila ekipa rapera iz Mostara. Bilo je to 5 dana na putu s najboljim prijateljima , to je nešto o čemu sam uvijek sanjao i želio da to bude u nekom starom vlaku gdje ćemo imati i studio, da se možemo zezati i piti (smijeh) i slušati muziku. Bilo je zabavno i jedno jako dobro iskustvo. Pogotovo, jedan od najbitnijih detalja je nastup sa Sarajevskom filharmonijom.

Kako je to izgledalo, jer nije baš čest slučaj da hip-hop izvođač nastupa u takvoj kombinaciji…
Da, nije često kod nas u Bosni. Mislim da je prvi u Zagrebu to radio Stoka, a na zapadu ima već par ljudi koji su to napravili. Sjeli smo i krenuli razmišljati o tom filmu, nismo htjeli da u svakom gradu bude s raperima jer smo to vidjeli i znamo sve, i odlučili: “Ajmo sad malo kombinirati razne žanrove“. Došlo je do pitanja šta ćemo u Sarajevu. Tamo ima milijun odličnih muzičara i znamo ih sve, vjerojatno bi mnogi pristali na neku suradnju, ali opet bi to bilo nekako sve očekivano. Ajmo filharmoniju pitati. Kontaktirali smo direktoricu filharmonije, koja je jedna prekrasna žena i koja ima smisao za to i otvorena je za takve stvari. Odmah su pristali na to. Kad su rekli može već je krenuo onaj prvi stupanj treme. To je bila najveća trema koju sam imao u životu. S Edom smo svirali, tamo je bila ogromna trema, s Peppersima isto, to je bilo kao Woodstock, 100 tisuća ljudi, ali ovo je nemjerljivo. To je ipak krovna institucija, profesionalni muzičari, ti sad imaš veliko mišljenje o njima i misliš si “Nedo Bog da nešto zajebem“.

U to vrijeme je izašao onaj film “Whiplash“, i to sam gledao i pomislio “Sad kad me ljudi otjeraju s probe, a ja došao tu nešto da nabrajam“. Oni sviraju po notama, a ja ne znam ni čitat note, ni sviram neki instrument, pojma nemam (smijeh). Međutim, kad sam došao na prvu probu, dirigent na tom nastupu je isto bio gost, on je mlađi lik i bio je oduševljen i rekao: “Super, to ćemo napraviti, to će biti ludnica“. Došao sam na probu, oni su skinuli “Noćnu smjenu”, znaš kako to zvuči, pomislio sam: “Brate šta je ovo, kako ću ja s njima nastupat“. To je bio strah ogroman, Kontra i Billy su bili sa mnom cijelo vrijeme.

Plus “Noćna smjena” je pjesma koju izvodim na svakom koncertu i ne griješim na njoj nikad, ali sam ju toliko puta ponavljao u hotelu, pa u ‘back stageu’ pred nastup, doslovno 20 puta sam samo repao tekst. Nisam popio ni guc pive, rekoh ne smijemo ovo fulati nema šanse. I onda dan, dva pred nastup čuješ “Rasprodano kazalište”. Kad je nastup počeo bio sam na zadnjoj pjesmi kao gost i provirio van kroz zavjesu, to je bilo krcato, balkoni skroz puni. To je bilo baš nevjerojatno. Super smo odradili, bez greške, ljudi oduševljeni, to ću pamtiti za sva vremena. I kad sam gledao dokumentarac na premijeri u Sarajevu, kad je došla ta scena, ta trema mi se samo ponovno vratila, ‘reexperience’ sam doživio čim sam vidio scenu. Još sam obuko mašnicu za to. Ma prejako je bilo.

Osim filharmonije, još se puno toga dogodilo ove godine, primjerice na stranici Billboarda je premijerno objavljen video “Hip Hop For The world”. U njemu je 14 repera iz cijelog svijeta, a i ti se pojavljuješ u njemu kao predstavnik BiH… Kako je došlo do toga?
Meni se javio taj Koreanac koji je pokrenuo tu ideju. Rekao je da on radi tu stvar i da će biti nas 20 iz cijelog svijeta, pa me pitao bi li ja uletio. Godinu dana prije toga imao sam jednu suradnju, “Diversidad“, gdje je nas 10-ak europskih MC-a otišlo u Bruxelles snimiti album koji je kasnije izašao. Pa sam pomislio: “Radio sam ovaj ‘Diversidad’, to će biti isti kurac, neda mi se, al hajde, čovjek iz Koreje me zove, nema veze. Snimit ću“. Relativno brzo je to snimljeno, pa se njemu toliko svidjelo da je predložio i videospot. U međuvremenu je javio da će biti i KRS One na pjesmi. A KRS One je Tito, pionir svih. On je imao najviše utjecaja na mene što se tiče rapa. Nakon toga rekoh: “Jebote, zamisli da sam čovjeku reko neću. Upuco bi se u glavu brate“. Nakon toga smo snimili svako u svom gradu spot po tim lokacijama koje su prepoznatljive i kao: “Pošaljite mi to, pa ćemo mi to montirat“. To se razvuklo na dvije godine. Prvo dok smo snimili pjesmu, pa su neki ljudi otpali, pa neki novi došli. Na kraju je htio imati dobar spot koji će moć pustiti na TV-u, a mnogi od tih izvođača nisu stigli snimiti spot ili su rekli ne da mi se, pa ih je sklonio s pjesme. Na kraju kad je to izašlo isto su bile fenomenalne reakcije.

Vidjela sam komentare na YouTubeu i baš oko tebe su bile najbolje reakcije od ljudi iz različitih zemalja…
Da, pa to. A onda su navalili i ovi naši Balkanci: “Frenkie je najbolji, jebem vam mater svima, vi ste svi kurac“. Ali onda vidiš i nekog lika iz Indije: “Bosnia sounds amazing” (smijeh). Al dobro, ja sam ga tu baš onako malo zad’o, flow (smijeh). Tako da mi je to isto bila stvarno velika stvar. Ima pjesma na ovom albumu, zove se “Film” i prošla godina je baš bila kao film, nevjerojatna.

A sad kad smo se dotakli Balkana, reci mi kakva je situacija u Bosni kada je riječ o mladim neafirmiranim hip-hop umjetnicima koji se pokušavaju probiti na scenu? Misliš li da je njima sada teže nego što je bilo vama na počecima?
Mislim da nije teško, sada je lakše. Imaš mnogo novih rapera u Bosni koji su jako dobri i kvalitetno rade, koji nemaju izdavača, ali imaju na YouTubeu po milijun pregleda. To je neki pokazatelj i to je velika stvar. Da žive na zapadu bili bi zasuti pozivima izdavača, ali kod nas to još uvijek ne funkcionira. Ljudi ne prepoznaju da je to neki potencijal ako neki lik na YouTubeu ima po 1-2 i više milijuna pregleda i ti misliš da to možda ne treba izdati. Ali dobro, kod nas je većinom sve turbo folk. Kao što sam rekao i u svom slučaju, društvene mreže su ti glavna alatka i preko toga možeš sve. Sada možeš kupiti i mikrofon za 100 eura, i uz kompjuter snimiti kod kuće. Rap je lakši, on se radi puno jednostavnije.

Još jedna od zanimljivosti je da si “Dna” EP izbacio na vinilu…
Da, to smo odradili, štampali smo 300-400 komada vinila i to smo dijelili i prodavali i nema više. Sad je vinil u opadanju i nije više glavni medij, ali i on se sada polako vraća jer sad ovi hipsteri žele i kasete i vinile… Tako da je vinil malo skočio, prodaje se ponovno. DJ-evi su uvijek preferirali izdanja na vinilu. I kolekcionari isto. Po meni je to najbolji zvuk i nešto najljepše. Kad čujem vinil kako krcka, pogotovo na hip-hop, to mi je jako dobro.

Glazbeni kritičar Ilko Čulić rekao je kako više zvučiš kao sljedbenik Rage Against The Machinea nego kao MTV reper. Ali općenito se da primjetiti da u svoju muziku unosiš dosta drugih žanrova i elemenata, od sevdaha, preko ‘sampleova’ Indexa do drum’n’bassa. Slušaš li i privatno toliko raznovrsnu glazbu?
Da, slušam jako puno. U zadnje vrijeme često slušam Billboard top. Znači pop i sve moguće. Razne su faze. Recimo, The Black Keys slušam, oni su mi odličan bend. The Weeknd isto. Slušam sve moguće, sevdah također… Sve što na neki način dođe do mene. Čujem negdje jednu pjesmu koja mi se svidi i onda skinem sve (smijeh), od tog što ima. U autu slušam dječju muziku sad kad imam djecu (smijeh), pa im puštam te neke crtane. Sve je to nekako zanimljivo.

A Božo Vrećo? Pojavljuje se u dokumentarcu, spomenuo si ga tijekom našeg razgovora. Kakvo je tvoje mišljenje o tome što on radi?
Fenomenalno. U filmu nam je gost i pušta nam jednu stvar, i pjeva. Snimio je jedan svoj tekst i to će isto izaći. On pjeva, a Billy radi produkciju. Imao sam priliku čuti info i to je kraj, ‘game over’. To je nešto najbolje što sam ikada čuo, zamisli Massive Attack i sevdah. Nešto fakat najbolje. Božo ima nevjerojatan glas. I u filmu on dođe kod nas, stane za mikrofon i počne pjevati. I samo vidiš nas, trnci i kosa se diže. I samo čuješ reakciju: “U jebote“. Sekunda fali da zaplačeš. Ne možeš vjerovati. To je nevjerojatan talent. Da me uhvati u nekom trenutku da nisam raspoložen, rezao bih vene, to je stvarno nevjerojatno nešto.

I za kraj da te pitam, hoće li sada nakon izdavanja novoga albuma biti u igri kakva koncertna promocija kod nas? Imaš li već što dogovoreno?
Pa nadam se da hoće. Radit ćemo na tome. Imam već jedan koncert dogovoren u Rijeci, 19. prosinca. A dalje ćemo vidjeti, Zagreb bi trebali odraditi. Ovisi kakav bude interes. Nas često organizatori zovu direktno, pa onda dogovaramo. U Tuzli ćemo naravno napraviti neku promociju. Koncerti su mi jako bitni zbog kontakta. Onda iz prve ruke vidimo kako ljudi reagiraju na te nove stvari, a na stare znam kako reagiraju (smijeh). Ali bit će nešto, bit će sigurno.