Muzički žrvanj: Što Frankin ‘Crazy’ može napraviti na Eurosongu?

3152

Franka Batelić objavila je “Crazy”, pjesmu kojom će nas ove godine predstavljati na Eurosongu u Lisabonu. Tri pera Muzike poslušala su pjesmu – Yuri, Tučkar i Miklaužić komentiraju i seciraju u novom Muzičkom žrvnju (za sljedeći komentar pomakni se udesno!)

1. Yuri: Ponovno hladetina

Kad je urednica okrenula novu rudnu žrvnja, namjera mi nije bila biti dežurnim hejterom sajta, ali nakon prvog slušanja predstavničke nam eurovizijske pjesme i odgovarajućeg joj spota ne postoji nijedan element svježine za kojih bih se uhvatio i obranio našu dinarsku čast: novi žrvanj, nova hladetina. Nikome nije cilj pljuvati, posebice ne po ambasadorima domaćeg zvuka i glazbe, ali u tom grmu leži zec (i potočić): Franka i Branimir Mihaljević su autorsko-skladateljski tandem iza “Crazy” bez ikakve vizije o tome da bi pjesmu zemlje trebao predstaviti, ako već ne sam jezik te zemlje koji je sam po sebi primjereno melodiozan, onda barem tema. No Frankica kockice nosi samo u srcu, i to nema veze s nama, a zvukovni čušpajz s Mihaljevićem slaže kao da ga je radila u nekom songwriting campu za MTV. Preciznije, VIVA hit iz 2000. godine kad smo na satelitskoj gledali navalu njemačkih pevaljki koje su se trudile biti europske verzije američkih curetaka s MTV-ja. Drugim riječima, generička pjesma koja će već sutra ući u ropotarnicu zaboravljenih lažnjaka što se prsi biti marka. Kineska roba.

“Crazy” je bosanski lonac, đuveđ ili kolaž (nikako omaž) Lady Gage na vokalnoj razini, s prstohvatom rane Alicije Keys i njemačke uzdanice Janette (upravo to: tko?), dok videospot od prvih kadrova krade Beyonce, samo u kućnoj radinosti gdje sve djeluje kao uvod u RedTube parodiju Beyonceine Limunade. Zato bih ponudio svakom čitatelju i slušatelju test: pomislite hoćete li za 16 godina znati IJEDNU riječ, odnosno melodiju Frankine “Crazy” kao što znate tekst pjesmuljka “Više nisam tvoja” Klaudije Beni, odmetnice Teensa, koja je bila ne samo autentična u svojoj tinejdžerskoj prezentaciji, nego i pamtljiva. Frankin aranžman je, da se vratimo na početak, kao hladetina: sve je jasno i vidljivo, a posvema neuskusno i nepamtljivo.

Od 25 godina sudjelovanja kao samostalne zemlje na europskom natjecanju za najbolju pjesmu, iako to više nema izvorni etno-folkloristički karakter pa sve zvuči kao da je pisano (i jest) za natjecanje, Franka je 14. (ženska) predstavnica Hrvatske, a u povijest neće otići, osim na Wikipediji koja će nas jedina podsjetiti na neku Dariju i Femminem kojima će stati uz bok. Istina da su i Tonči Huljić i Petar Grašo ipak bolji tekstopisci negoli mlitavo-bljutava Franka začepit će gubice (nama) hejterima. Njihove su „ratnice“ Doris Dragović i Danijela Martinović ostavile traga ne samo u modernoj popularnoj kulturi, nego i na Eurosongu najboljim ženskim plasmanima na 4. i 5. mjesto, uz Maju Blagdan (“Sveta ljubav” na 4. mjestu, pjesma Zrinka Tutića). Višestruko dosegnut plafon 4. mjesta nitko u 25 godina dosad nije probio, a Frankin “Crazy” zbunjujućeg i nepamtljivog refrena, tipične radijske kompozicije zasigurno neće.

Frankin nepobitno snažan vokal može zasjeniti dobar dio prethodnica, ali u nekoj iskrenijoj i punokrvnijoj varijanti gdje svoj plasman neće morati kompenzirati atraktivnim izgledom i seksepilom koji su joj sada jedini realni aduti na natjecanju za pjesmu Europe.

Piše: Igor Jurilj

2. Tučkar: Bezličnost i nedostatak autentičnosti

Novi Eurosong, nova nadanja, novi ciljevi i stara formula – napraviti nešto što sliči nečem svjetskom i jako dopadljivom i nadati se kako će se primiti među ciljanom publikom. Dakle, nova pjesma “Crazy” podsjeća na svu silu hitova ženskih pjevačkih grla iz 21. stoljeća. Alicia Keys, Beyonce, Lady Gaga, pokojna Amy Winehouse, i možda još koja pjevačica imaju/imale su nešto što želi imati i Franka – hit, lovu i slavu. Pjesma je znalački sklepan melodijski konstrukt bez boje, okusa i mirisa, koja je uz to cijepljena od autentičnosti. Napisana je za formatirane radio stanice koje samo takvu muziku i puštaju, pri čemu se jako pazi da se ne pobudi neka emocija jer tko je vidio da se uz pjesmu javljaju emocije. Eurosong je postao spektakl koji jako dugo traje i slušatelji ne mogu stalno držati pažnju na pjesmama – nekad se mora otići do frižidera po sok, pivo ili jogurt, staviti novi pakung kokica ili kikirikija na stol pred televizorom, i ova je pjesma kao stvorena da se uzme pauza i naprave takve, za kućnu zabavu esencijalne stvari.

Franka je to lijepo otpjevala, sve to zvuči kao da je stiglo iz Amerike, i to je problem – pjesma je ubitačno bezlična, toliko da se čak i u tome ističe koliko je bezlična, pa se možda time i istakne. Nadam se da će sada konačno prestati napadi na Gorana Bregovića i Jasenka Houru zbog posuđivanja pojedinih dijelova pjesama. Treba znati posuditi, poznatom komadićku melodije dati nešto svoje, neki svoj šarm, mig, “kvaku” – Bregović i Houra su to znali, ovaj fakat jako ultra cool kreativni autorski tim Franke Batelić to ne zna, a nije to znao niti prošlogodišnji Jacquesov trust mozgova. A što ako ta pjesma pobijedi ili bude visoko plasirana? Hah, događa se, ima da kažem Franki: “Čestitam, i nemoj to više ponavljati. Budi za promjenu nešto što voliš i razumiješ”.
Piše: Zoran Tučkar

3. Miklaužić: Prolaz u finale, ako je to ikome uopće bitno

Najbolji i najgori moment naše pjesme za Euroviziju dogodio se kad se HRT maknuo od ‘sklapanja’ pjesme. Par godine pauze očito je donio drugu pamet pa zadnjih godina imamo pjesme koje zapravo i nečemu zvuče, modernije su, nisu zapele u povijesti koju su samo glazbeni urednici HRT-a kužili.

Dobra stvar u toj priči jest da su izvođači dobili više slobode, odnosno više-manje sami biraju pjesmu i autore s kojima će surađivati, pa smo zbog toga dobili znatan zaokret u zvuku što se jasno osjetilo već s Ninom Kraljić, a da ne spomenem i dualnu izvedbu Jacquesa Houdeka. Te pjesme nikad ne bi prošle selekciju kakvu je HRT imao godinama.

Sad dolazimo do problema. HRT više uopće ne radi promociju pjesme koja zapravo prezentira HRT. Nekad, u zlatna vremena ‘željezne lejdi’ (op.a. Ksenije Urličić), pjesma i izvođač su išli na turneju i to je urodilo plodom (nije slučajno skoro svaka pjesma u ’90-ima bila jako visoko plasirana). Danas, osim manjka zainteresiranosti HRT-a, problem jest da sve radimo možda i malo prekasno… U svakom slučaju kasnije od mnogih drugih država.

I kako u ovoj priči stoji ovogodišnja predstavnica Franka? Više-manje isto kao i njeni prethodnici Nina i Jacques… “Crazy” je moderna pop pjesma koja ima jake beatove, zanimljiv spot, dosta usporenu atmosferu, s fino pogođenim puhačima i pomalo iritantnim back vokalima. Taj ‘a-a-a-wau’ možda djeluje iritantno, ali kad spojim s činjenicom kud pjesma ide, moram priznati da je to upravo to, to je ono što bi moglo proći.

Ipak, koliko god mi se sve na prvu svidjelo, nekako mi se čini da je sam refren možda premalo upečatljiv, ali ujedno i ima tu neku pjevnost koja prolazi kod najboljih pop zvijezda današnjice koje koketiraju sa synth zvukovima. Kad bih “Crazy” trebao raščlaniti na dijelove, uvod bi bio ocijenjen s odličnim (za Eurovizijske standarde), prijelaz prema refrenu također, dok bi sam refren dobio prolaz uz napomenu da spomenuti ‘a-a-a-wau’ svakako podiže dojam.

Ne bih htio da moja sljedeća tvrdnja negativno odjekne u feminističkim krugovima, ali mislim da je Franka točno ono što nam treba za ovogodišnju Euroviziju – 2018. godina je, Franka je mlada (vjerovali ili ne, koliko god je dugo s nama, tek joj je 25) i zgodna, ima relativno upečatljivu pjesmu i u nekom seksi izdanju (kao što je i u spotu), siguran sam da će skrenuti pažnju na sebe.

Ako se mene pita, s “Crazy” sigurno ulazimo u finale i mogli bi barem oko Jacquesove pozicija, možda i koje mjesto bolji (on je bio 13.), ako je to još ikome bitno.

Piše: Siniša Miklaužić


228 Shares