Bristolski bend Fink dolazi nam u zagrebačku Močvaru 6. veljače gdje će promovirati aktualni album “Hard Believer”.
Fink čine frontmen (pjevač i gitarist) Fin Greenall, basist Tim Thornton i bubnjar Guy Whittaker, dok se na albumu mogu čuti i pridruženi glazbenici. 
Fin Greenall je bio i producent i DJ, dugo se bavio elektronikom, a zadnjih osam godina je Fink. S trenutnom adresom u Berlinu u sklopu ove turneje predstavit će i nama aktualni album.
Dosta toga s albuma ste snimili u Amsterdamu, i album je snimljen u samo 17 dana…
Znali smo tipa koji tamo ima stvarno zgodan studio. Svi volimo Amsterdam, i samo je nekoliko sati udaljen od Londona, tako da smo tamo mogli doći lako. Grad ima sjajnu energiju. Kad smo bili spremni, otišli smo u Los Angeles, gdje producent ovog albuma, Billy Bush, živi i radi, te napravili album u 17 dana. Radimo to kako bi uhvatili nešto trenutačno u vezi pjesama, ne želimo pomno razmatrati svaki detalj, a ovakav brzi rad znači da ćemo to i završiti, umjesto da napravimo pola, a zatim se počnemo puno preispitivati o idejama i pjesmama.
Pjesma “Hard Believer” je vaša omiljena s albuma, a “Pilgrim” je bendu najdraža. Zašto baš te dvije?
“Hard Believer” je pjesma na kojoj sam radio neko vrijeme. Oduvijek sam htio napraviti blues pjesmu inspiriranu Afrikom. Blues je škakljiv teren pa sam je morao prisvojiti za sebe prije nego je probam. Meni je najdraža jer zvuči bolje nego što sam mislio da će zvučati, a to je poprilično rijetko. Normalno je obrnuto. “Pilgrim” je bendu najdraža jer ima jako kompliciranu strukturu akorda, ali ta izvedba dolazi vrlo prirodno, i ima najjači završetak koji smo ikad napravili – to je prasak na pozornici!
Tko je ‘hard believer’?
Iz mog stajališta, ‘hard believer’ je netko kome treba dokaz da bi vjerovao. Ja sam bio prije takav, ponekad… zapravo većinu vremena. U životu umjetnika moraš imati vjeru da bi radio to što trebaš raditi, a nema dokaza da će to što radiš biti uspješno, tako da moraš to raditi iz ljubavi prema tome što radiš i radi ničeg drugog. Prodaja albuma nije dokaz tvog uspjeha, ni novac, bitno je kako se ti osjećaš po pitanju toga. A pravi umjetnik nikad nije zadovoljan.
O kome je pjesma “Looking Too Closely”?
Posvećena je svima. To je pjesma o tome da budeš iskren, ali ne preiskren. Ponekad trebaš ne gledati preblizu da bi ostao pozitivan i gledao prema naprijed. Pojedinac mora biti fokusiran na veće slike, širi pogled, a ne na detalje.
Trebamo li onda držati oči širom zatvorene ponekad ili uvijek? Ne gledati u ogledalo da ne budemo povrijeđeni (“Not looking at the mirror to not hurt ourselves“)?
Na neki način. Znaš sebe bolje od ikog drugog. Tako da znaš kada lažeš sam sebe. Ponekad moraš i napredovati…
Gdje nalazite inspiraciju za tekstove i muziku?
U životu i zanimljivom načinu života, upoznavanju zanimljivih ljudi. Mislim da to dolazi odavde, ali nisam siguran. Jednostavno moram to raditi.
Je li vam ikada teško pred publikom pjevati svoje intimne stvari i osjećaje? Jesu li svi tekstovi autobiografski?
Da, teško mi je, ipak mi nismo glumci. Iskrenost je sjajna stvar, znači da ne moraš misliti o ničemu kada izvodiš pjesmu pred publikom, moraš samo biti ti. Ako povrh svega moraš i glumiti, to dodatno nameće još jedan sloj misli – biti iskren znači moći se koncentrirati samo na glazbu.
Na “Hard Believer” albumu imate još dva dodatna glazbenika – Ruben Heine na klaviru i Zac Rae na synthovima i efektima. Jesu i oni sada dio benda?
Ruben je na velikim turnejama. Na trenutnu nije mogao jer očinstvo zove. Napisao sam nekoliko pjesama na klaviru u pokušaju da dobijem različite okuse kantautorstva. Ruben je sjajna osoba za ići na turneje odličan izvođač. Upoznali smo se u Amsterdamu kada smo snimali dema.
Sada ste bend. Kada ste shvatili to?
Shvatio sam to jednog dana u Melbourneu u Australiji. Svirali smo u The Corner Hotelu i pomislio sam – da nisam s ovim momcima, na neki način ne bi to bio Fink. Onda smo napravili album “Perfect Darkness” zajedno kao bend. I to je bilo najbolje iskustvo snimanja albuma ikad.
Kako vam se sviđa biti u bendu? Koja je razlika nastupati sam kao DJ i biti dio benda?
Biti u bendu je odlično. Biti sam ili biti DJ je poprilično usamljeno, i sva tvoja iskustva nisu podijeljena, sam si. Ok, s druge strane, jako je kul ne dijeliti novac (smijeh), ali dobiješ iskustvo za podijeliti s cijelim svijetom i to je super!
Plačete i kad ste sretni i kad ste tužni… Muškarac ste koji nema problema s plakanjem. Imate li neki savjet za ostale muškarce?
To sam jednostavno ja – uvijek plačem na filmove. To me vrlo često izrazito nervira, posebice na aerodromima. A neki frajeri ne plaču – to je jednostavno tako, osobna stvar.
Što je sve utjecalo na vašu muziku?
Da budem iskren, jako puno toga. Uvijek sam slušao sve vrste muzike, i to je kao konstantna rijeka zvukova koja teče cijelim mojim životom. Dok sam na putu, jedna od stvari koja mi najviše fali je moj vinil koji ostaje kod kuće i kojeg ne mogu slušati. Inspiracija za kantautorstvo dođe kada nešto želim izbaciti, recimo osjećaj ili trenutak, kada moram misliti na proces – često je pjesma moj način za doći do razumijevanja. Muzika koju radim zadnjih godina je jako minimalistička, više industrijska. Također, sjajno je ponovmo povezati se s elektronikom.
Je li vam čudno da netko drugi producira vaše pjesme s obzirom da ste i sami producent? Neke ste i vi producirali?
Da, producirao sam “Biscuits for Breakfast” i “Sort of Revolution”. Bilo je to kul raditi, ali se jako teško koncentrirati na to da si umjetnik, kada moraš i trčati u studio, biti inženjer i producirati. To je kao da imaš previše uloga i pokušavaš se u potpunosti posvetiti jednoj. To što sam imao producenta zapravo mi je bilo veliko olakšanje. Mogao sam odahnuti i biti samo pjevač i gitarist i fokusirati se na to tako da u izvedbi mogu dati svoj maksimum. U studiju se moraš super fokusirati, kao da će trajati zauvijek, pjesme su kao tetovaže. Naravno, na početku je bilo malo čudno, pogotovo zato što sam došao s elektroničke scene gdje ti kontroliraš svaki najmanji detalj. Sada pak jako volim to što ne moram ni sekundu razmišljati je li bubanj pretih ili je vokal preglasan ili nešto… Uistinu vjerujemo Billyu, i ako on kaže da je sve dobro, onda je.
Vi i vaš menadžer ste otvorili vlastitu izdavačku kuću R’COUP’D. Zašto ste se na to odlučili i kakve muzičare tražite?
Kada smo “Hard Believer” dostavili Ninja Tuneu bili su jako iskreni oko toga – rekli su da im se sviđa, ali da to više jednostavno nije za Ninja Tune jer su se oni više orijentirali na elektroniku, a naš album je bio više rock. Svi smo se složili oko toga, ali smo jako željeli nastaviti raditi zajedno nakon što smo toliko godina bili partneri, što je rijetka i lijepa stvar u poslu. Moj menadžment i ja smo oduvijek htjeli otvoriti izdavačku kuću i tada je tajming bio savršen. Mislim da je R’COUP’D prilika za raditi drukčije. Tražimo jebeno odlične glazbenike koji su voljni raditi i dobiti to. Naučili smo nekoliko stvari po putu i znamo da je muzika prva stvar koja mora ispasti dobro, i na mnogo načina jedina stvar koju moraš napraviti kako treba – to i volja za radom i spremnost da godinama naporno radiš ni za što… a onda, ako imaš sreće…
Što vam je najzanimljivije kada ste na turneji, a što ne volite?
Volim svirke, volim svirati svoje pjesme sa svojim momcima, volim putovati i vidjeti toliko različitih mjesta, upoznati toliko kul i lijepih ljudi. Mrzim hladnoću, aerodrome, i čekanje na istima. Ali sve je to dio toga. Nedostaje mi dom, ali biti na turneji dopušta ti da radiš druge stvari koje ne radiš kada nisi na turneji. Tako ja otprilike gledam na to.
Surađivali ste s puno muzičara, među njima i Amy Winehouse i John Legend… S kakvim umjetnicima volite raditi?
Surađivati s Amy i Johnom – uopće imati priliku raditi s njima je toliko uzbudljivo, oni su toliko nevjerojatno talentirani ljudi. Znam da sam poprilično dobar u rađenju nekoliko stvari, ali neki od ovih ljudi su jednostavno najbolji. Amy je bila nevjerojatna! Toliko originalna, John isto tako. Ponekad kad si u sobi ništa se ne događa – i to se stalno događa (da se ništa ne događa). A ponekad kada si s ovim ljudima, u sobi si i pjesma samo teče, izlazi, nastaje. Volio bih raditi s Bjork, kraljicom inovacija. Nemam pojma što bih radio, vjerojatno samo sjedio u kutu šokiran njenom pojavom.
Je li vam vizualna komponenta na pozornici bitna?
Da, ali ne da bih nešto nadoknadio, nego jednostavno zato što je mogu imati. Pozornicu nam dizajnira 59 Productions, kazališna firma. Želimo napraviti od male pozornice veću, a od veće intimniju, tako da je svaku večer naša vlastita pozornica. Radili su nam dizajn pozornice i za “Perfect Darkness” turneju, i rade sada i za ovu.
Svirali ste i s orkestrom. Kakvo je to iskustvo bilo?
Bilo je odlično, nevjerojatno. Zvuk simfonijskog orkestra koji izvodi moje pjesme je nešto što nikada neću zaboraviti.
Preferirate li intimnu atmosferu na koncertu s manje ljudi ili ipak velik broj ljudi u publici?
Kul mi je i jedno i drugo, da budem iskren. Oboje ima svoj šarm.
Koje kvalitete mladi muzičar po vama mora imati?
Snagu, intimnost, odvažnost, hrabrost i mladenački intenzitet.
Muzika kao umjetnost i muzika kao posao?
Ja radim muziku, a menadžment posao.
Što možemo očekivati u Močvari?
Pošto nam je prvi put tamo, nemam pojma. Danas je svijet globalno selo, tako da mislim da će biti kao i na svim ostalim koncertima – ljudi dolaze jer žele čuti dobru glazbu, i nadam se da ćemo učiniti točno to.
I neki daljni planovi?
Svirke, svirke, još svirki, Latinska Amerika, festivali, a zatim, neovisno o glazbi avantura… to još trebam odlučiti.
