Ako tražimo najjači moment ovogodišnjeg Szigeta do sada, onda bi to svakako bila izvedba “I Will Wait” Mumford & Sonsa… Ali to je bilo tek na kraju večeri, pa krenimo opet redom.
Subotnji ulazak se planirao nešto kasnije nego prethodnog dana, točnije, uletio sam pred nastup Everything Everything, Britanaca koji gaje jedan plesan indie rock koji je intimno vezan za synth pop. Zvučali su simpatično, ali i ništa više od toga, pa sam produžio dalje do Europa stagea gdje je svirao Slovak Peter Aristone. On gaji jedan opuštajući pop rock zvuk, što mi je u tom trenutku mnogo više odgovaralo, pa sam se malo duže zadržao kod njega.
Čekirajući manje stageove, zaustavio sam se i na World music stageu koji je ugostio ruske Hartyga. Zamislite si hladne uvjete ruskih tajgi i ekipicu koja se trudi očuvati takav izričaj kroz glazbu, i to ponajprije kao neki etno-rock koji često balansira i prema hipnotičkim elementima. Ukratko, Hartyga su bili moćni, baš nešto poput našeg Kriesa, samo s drugim podnebljem kao inspiracijom.
Nije da sam ih pretjerano želio gledati, ali konačno sam uspio uloviti kako Bastille zvuče uživo. Moja pretpostavka je bila da uživo zvuče kao malo vedriji i plesniji Editorsi, a točno tako nekako je i bilo. Krenuli su s hitom “Good Grief”, završili s neizostavnom “Pompeii”, a između je bilo dovoljno materijala da se zabavi mnoštvo pred glavnim stageom. Ja sam ipak krenuo dalje u traženju novih imena, pa sam se tako zaustavio opet na World music stageu gdje su svirali Jewish Monkeys koji pak rade feštu kao da smo na nekoj bar micvi.
U šatoru je tad već sve bilo spremno za Finka, dobro poznatog lika koji nas je posjetio već nekoliko puta. Okupio je solidan broj ljudi i predstavio svoj miks blues folk glazbe sa sitnim elektro premazima. Njegov vokal se pomalo gubio, možda se premalo čulo što pjeva (bio je dosta nerazgovjetan), ali njegova glazba daje posebnu meditativnu notu u koju su se mnogi udubili. Generalno, bio je solidna predigra za vrhunac večeri.
Iako nisam pretjerani fan Mumford & Sonsa, posebno ne posljednjeg albuma “Wilder Mind”, kad sam vidio da su najavljeni za ovogodišnji Sziget, počela mi se sviđati ideja da čujem kako zvuče uživo. Na kraju krajeva, tu ideju sam uspio i izrealizirati, a nakon koncerta mogu samo reći da sam se odlično proveo i da je to bio dosad najbolji nastup na ovogodišnjem Szigetu.
Posprdno mnogi govore da su Mumford & Sons kao Coldplay s bendžom. U jednu ruku, to možda i jest istina jer oba benda (ne računam tu Coldplayeve posljednje electro radove) rade balade i polubalade s jakim refrenima, ali Mumfordi s tom izraženom folk notom i posebnim načinom pumpanja pjesama imaju ono nešto što ih razlikuje od ostatka bendova sa scene.
Bend radi na novim pjesmama i čak tri su premijerno odsvirali za budimpeštansku publiku. Dok je uvodna “See a Sign” možda i nalikovala kao neki electro folk rock soul, druga (odsvirana negdje u polovici nastupa) “Woman” je djelovala previše sintetički zbog prekomjerne doze elektronike, dok se na bisu našla “Guiding Light” koja će zasigurno postati klasik Mumforda. Ukupno gledajući, novi album bi mogao biti spoj onoga što smo dosad mogli čuti na njihovim albumima, tako da će tu biti folk rocka, ali i elektronike s kakvom su nas upoznali na “Wilder Mind”. Ali, otom, potom…
Upravo ta uvodna “See a Sign” je pokazala smjer kojim će nastup ići, a to je neprestan odlazak do završnog dijela rampe gdje će Marcus (a i ostatak benda) često boraviti i među publikom svirati svoje uspješnice. Tako je nakon polovice prve pjesme Marcus već zavladao tim dijelom stagea, dok su mu se u sljedećoj “Little Lion Man” pridružili i ostali te razgalili publiku.
Upravo to, ‘razgalili publiku’ mogla bi biti nit vodilja njihovog nastupa jer su to radili sa svakom svojom notom. Njihova glazba jest vrlo emotivna, senzibilna, lagana, a opet svako malo pumpaju atmosferu tijekom pjesme, pa završavaju u dernek modu gdje najčešće bendžo preuzme glave melodijske dijelove čime se, nakon svojevrsne tuge, svaki fan dovede do ekstaze unutar jedne pjesme. Upravo takvim ritmom su slijedile i naredne pjesme, u jednoj od njih “Awake My Soul” su ugostili i kolegicu Lianne La Havas koja je nastupala na istom stageu u popodnevnim satima, te se nakon sat vremena iznenađujuće pokupila sa stagea. Moram priznati da me taj dio iznimno iznenadio jer sam smatrao da su publiku toliko raznježili da su mogli napraviti egzekuciju, samo da su odsvirali još poneku stvar…
Zapravo, sve je bilo idealno zamišljeno, te iako su bisevi besmisleni na festivalskim nastupima, tu je bilo jasno da su Mumfordi samo htjeli udahnuti malo zraka u miru prije velikog finala… A to finale, bis, to je bio dio za pamćenje, čak i meni koji nisam toliko zaluđen s ovom vrlo simpatičnom ekipom.
Krenulo je sve s “Only Love”, potom je uslijedila već spomenuta nova “Guiding Light”, da bi erupcija nastala tijekom savršene “I Will Wait”, s kojom sam doživio moment za koji sam mislio da više neću doživjeti. Prije 3 godine na istom mjestu Kings of Leon su sa “Sex on Fire” razvalili Obudai kad su svi iz svega glasa pjevali s bendom, dok je “I Will Wait” dobila isti taj moment, ali s dodatnom plesnom koreografijom koja je bila jasna i u posljednjim redovima. Za takve stvari se živi, za takve stvari se posjećuju koncerti, a Mumfordi su to majstorski izveli i pružili savršen spektakl nakon kojeg je uslijedila još gotovo podjednako jaka “The Wolf”, čime je subotnji headlinerski slot završio kao najdominantniji do sad.
Možda jesam sve stariji i možda imam sve manje živaca za velike pop rock zvijezde, ali na ovo što su napravili Mumford & Sons ne možeš ostati ravnodušan. Emocija i melodija, spojeni u jednu savršenu cjelinu nosi dobre vibracije i kad nekih 90-ak tisuća ljudi zajedno pjeva i pleše, jasno je da je to pun pogodak, kako za sam festival, tako i za mene, jednog starog gunđala koji tu i tamo otvori srce za prelijepe stvari.
