Martin Scorsese: “Rolling Stones – Vječni sjaj”

Formula je veoma jednostavna: kad veliki redatelj i veliki sastav zajedno reagiraju u reakciji nazvanoj koncertni film, produkt može biti jedino veliki film na velikom platnu. Tako se amaterskom kemijskom terminologijom može najjednostavnije objasniti suradnja između holivudskog giganta Martina Scorsesea i četiri otočke glazbene legende skupnog naziva The Rolling Stones.

Ipak, ovakav rezultat ni jedni ni drugi sigurno nisu predvidjeli. Iako proslavljenom američkom redatelju ovo nije prvi izlet u područje glazbe, a ni poznatom engleskom kvartetu sedma umjetnost nije strana, zajedničkom kolaboracijom svatko je pokazao ono u čemu je najbolji.

Situiran iza kamera, s impresivnom postavom proslavljenih kamermana i montažera, Scorsese je pratio Stonese na dva nastupa održanih 29.10. i 1.11.2006. u interijerno impresivnom Bacon Theatreu u New Yorku. Rezultat je izvrstan koncertni film s elementima dokumentarca, u kojem je snimljeni koncertni nastup kombiniran s dijelovima intervjua popularnog sastava s početaka i sredine njihove dugačke karijere.

Sama koncertna snimka je impresivna, s dinamičnim, pokretnim kamerama i istim takvim sastavom. Planski, “Vječni sjaj” je pun krupnih i američkih planova, s rijetkim panoramskim prikazom cjelokupne, 1928. godine sagrađene, dvorane namijenjene prvenstveno teatru i filmu. Ona se pokazala savršeno kompatibilnom za sastav koji je na svojim turnejama naviknut na mnogo veće, stadionske, dimenzije.

Sam početak filma rezerviran je za kratak dokumentaristički uvod u povijest sastava, nakon čega slijedi nastup obogaćen gostovanjima Christine Aguilere, Jacka Whitea i, kako redatelj kaže, ‘besmrtnog’, Buddya Guya.

Film nikad ne gubi na intenzitetu i, iako nema klasičnu narativnu strukturu svojstvenu ostalim filmskim uratcima, ipak postoji jasna distinkcija između kulminacije i završetka, kao njegovih konstitutivnih dijelova. Tako je vrhunac ovog koncertnog nastupa sigurno već (o)kultna “Sympathy for the Devil“, koja nikad nije bolje izgledala, s prevladavajuće crvenim koloritom koji joj dodaje novu dimenziju i poznatim popratnim, zborskim, pjevanjem.

A dimenzija napetosti također je uključena u najnoviji rad ovog starog redatelja i mladog oskarovca, poznatom po perfekcionističkom pristupu sedmoj umjetnosti. Naime, film pruža uvid u pozadinu stvaranja ovakvog nastupa, počevši od postavljanja pozornice, do nervoznog redatelja koji gubi živce zbog nepostojanja, njemu toliko potrebne, set-liste.

The Rolling Stones su napokon dobili zaslužen celuloidni dokument koji ovjekovječuje najstariji rock-sastav ne samo kao vrsne glazbenike, već kao i jedne od scenski najzanimljivijih performera. Naime, nepredvidljivost njihovih pokreta i eksplozivnost njihova nastupa ovdje je predstavljena kao jednakovrijedna poznatoj Jagger/Richards pjesmarici, po kojoj su oni prvenstveno poznati.

Među navedenom pjesmaricom također je moguće pronaći naslovnu “Shine a Light“, u hrvatskoj distribuciji apsurdno prevedenom s “Vječni sjaj”. Naime, “Shine a Light” je legendarna pjesma britanskih rockera izdana 1972. na njihovu izvrsnom albumu “Exile on Main St.”, a “Vječni sjaj” u sebi sadrži svu apsurdnost prijevoda kojih bi se prevoditelji trebali kloniti zadržavajući respekt prema snimljenom djelu, i ostavljajući ga u originalu. Imamo sreće što nisu pristupili prijevodu imena ove popularne grupe, što pri samoj pomisli izmamljuje podsmjeh.

Već je dobro poznata vezanost Martina Scorsesea s glazbom The Rolling Stonesa, koju je koristio kao zvukovnu podlogu u svojim brojnim filmskim uradcima. Na premijeri filma na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu Mick Jagger se našalio izjavivši da je “ovo jedini Scorseseev film u kojem nije koristio njihovu ‘Gimme Shelter’!“, iako sam redatelj priznaje da je to namjeravao.

Mada popularna grupa u svojoj videoteci već posjeduje velik broj svojih ovjekovječenih nastupa, ovaj ipak u svojem pristupu posjeduje filmofilsku istančanost i redateljsku ekspertnost i znatiželju u hvatanju ekspresivnosti aktera pozornice. Naime, svi njihovi dosadašnji koncertni snimci odlikuju se profesionalnošću osoba situiranih iza leća kamera, ali njihov pristup karakterizira ipak svojevrsna sterilnost i površnost prilikom snimanja, prilikom čega gledanje koncertnih snimki često prelazi u monotoniju.

Martin Scorsese dodaje filmu dubinu, napetost i narativnost, izvrsno montirane povijesne isječke, savršen uvod i završetak s panoramskim prikazom svjetlima obasjanog Manhattana noću, što njegov novi uradak čini neizostavnim dijelom opće kulture svih glazbenih i filmskih obožavatelja.