Neki dan je u Zagrebu bila tribina pod nazivom: slušaju li “milenijalci” (odnosno današnja omladina) više Štulića ili Cecu. U isto vrijeme sam uočio da je izašao box set s albumima Električnog orgazma, točnije prvih 5 studijskih i live-album “Braćo i sestre”. U te dvije nepovezane stvari mi se učinilo gotovo savršeno poklapanje: čini mi se da je Srđan Gojković Gile bio jedan od onih na ovim prostorima, inače uvijek zasićenih podjelama, čovjek koji je na glazbu gledao kao “milenijalac”, bez predrasuda ili straha od osuđivanja slušao i stvarao muziku kakva mu se sviđala, bez obzira na žanrovske etikete (svejedno, Gile ne sluša Cecu, Azra mu je mnogo draža).
Gile, bend nekada/danas i važnost svježe objavljenog box seta
Postoji još jedna poveznica s “milenijalcima” – i Gojković i današnja omladina rođeni su poslije rat(ov)a, neopterećeni sumornim poratnim očajem i može (i mogao je) na neko umjetničko (ne)djelo gledati bez povijesno-političkog konteksta. Vjerojatno bi Gile mogao podjednako dugo pričati o albumu “Pangaea” Milesa Davisa kao i o “Sticky Fingers” Rolling Stonesa. Na ovoj kolekciji se vidi kako je Gojković neustrašivo prelazio žanrovske granice i uvijek zadržavao kvalitetu.
Gile je taj koji je bez krzmanja na album obrada iz 1983. “Les Chansones Populaires” stavio pop slatkiš “Locomotion” skupa s uznemirujućom “I’m Waiting For The Man” ili apokaliptičnom “When the Music’s Over”, pa onda cijeli album zaokružio s “Blue Moon”, pjesmom koju je najviše proslavio Elvis, iako je ona dvadesetak godina starija od Presleyevog prvog albuma. Zapravo, album “Les Chansones Populaires”, inače treći po redu u diskografiji Orgazma zvuči kao da se bend obratio svojim uzorima i pitao ih dalje za savjet što da dalje sviraju nakon klaustrofobičnog, tjeskobnog, postpunkerskog istoimenog debi albuma i još mračnijeg nastavka “Lišće prekriva Lisabon”.
Prva dva albuma Orgazma dobri su primjeri kako se minimalističkim rješenjima mogu pokriti određeni svirački deficiti i sve to odjenuti u post punk ruho. Ono što je još zanimljivije je što je sve Gojković kao tinejdžer imao za reći u osvit propadajućeg jugoslavenskog socijalističkog društva. Gile se bijesno obrušio na licemjerje “uglednih građana” u pjesmi “Zlatni papagaj”, naznačio nazadovanje društva u “Krokodili dolaze” i opatrnuo dotrajale umjetničke krugove pretplaćene na status u “Umetnost”. Zvuči nevjerojatno da su te pjesme s prvog albuma, inače na tragu grupa Joy Division i The Stranglers, Gojkovićevi friški autorski pokušaji, prve pjesme koje je ikad napisao.
Zapravo, i sam sastav Električni orgazam nastao je kao probni projekt članova grupe Hipnotisano pile, a etablirao se već na svom koncertu na kojem je Orgazam bio predgrupa Piletu i, poslije će se ispostaviti, posve zasjenio matični sastav. Hipnotisano pile je prestalo postojati, a Orgazam doživljava izdavanje box seta i bliži se 40. obljetnici postojanja, da ne spominjemo blagonaklonu recenziju debi albuma u britanskom muzičkom časopisu NME.
Ključne figure u sastavu, i to u ranoj fazi, bile su gitarist i pjevač Gile i klavijaturist i pjevač Ljuba Đukić, autor pjesme “Konobar”. Treba reći da, iako se znalo čiji je autorski doprinos najveći (Giletov), u bendu su svi članovi (bili) bitni, recimo, ova kolekcija može podsjetiti širu publiku kako je sjajno svirao bas Jovan Jovanović Grof, koji je sredinom osamdesetih napustio grupu i muziku. U to doba je, u vrijeme albuma “Kako bubanj kaže”, Električni orgazam doživio svoje prvo veliko iskušenje, kad je u Zagrebu, u kojem su uvijek bili rado prihvaćeni, za promotivni koncert prodali – 13 karata.
Sve se, međutim, naplatilo albumom “Distorzija” iz 1986. Album “Kako bubanj kaže” je u retrospektivi zaslužio mnogo bolju sudbinu, na neki je način skoro uništio bend, s obzirom da su nakon izdavanja tog albuma iz sastava izašli basist i koproducent Grof i klavijaturist i pjevač Ljuba (Đukić će se vratiti u sastav 2004.). Pjesma “Beograd” je nepravedno zaboravljena, no vjerojatno je za potonuće albuma kriva produkcija – naslovna pjesma je mnogo bolja u verziji s albuma “Braćo i sestre” (kao i “Klinci traže zabavu”), snimljenog u zagrebačkom “Kulušiću” koji prikazuje Orgazam kako se dobro zabavlja i kako još bolje zabavlja publiku bez podilaženja. Isto tako, koketerija s funkom na tom albumu je priča o pijetlu kojeg su zaklali jer je prerano kukurikao.
Album “Distorzija” je opće mjesto karijere Električnog orgazma, s duhovitom posvetom pokojnoj glumici Sonji Savić u “Debela devojka” (prema Giletovim riječima, mršavica Savić je bila opsjednuta time da se ne udeblja) te Gojkovićevom karakteru u autoironičnoj “Ja sam težak kao konj”. Dojam je da se bend na “Distorziji” opustio, prestao se doživljavati stravično ozbiljno i to je dalo prostora da se razvije međuigra između muzičara. Klasična ljubavna rock balada “Kapetan Esid” zatvara ovaj album, koji je inaugurirao dvojicu muzičara koji s Giletom još i danas sviraju: to su basist Zoran Radomirović Švaba i gitarist Branislav Petrović Banana.
Jedino tko u današnjoj postavi Orgazma nedostaje iz postave koja je snimila “Distorziju” i “Braćo i sestre” je bubnjar Goran Čavajda Čavke, daroviti umjetnik koji je preminuo 1997. i koji je u Beogradu dobio svoj prolaz, i ima svoju posvetu u pjesmi “Kako bubanj kaže” – Gile na koncertima pjeva: “Kako Čavke kaže”. Priča o Električnom orgazmu je pomalo i priča o proroku koji to nije u svom selu: iako je Orgazam beogradski sastav, mnogo toga bitno za taj sastav dogodilo se u Zagrebu. Jedan od razloga zašto je Električni orgazam snimao za zagrebački Jugoton, (sadašnji Croatia Records), a ne za beogradski PGP RTB je cenzura – u PGP RTB nisu dozvolili da se zovu Električni orgazam, i nisu im se sviđali tekstovi danas antologijskih pjesama “Nebo” i “Krokodili dolaze”. Zanimljivo je da su beogradski sastavi oformili “Paket aranžman” koji je izdao Jugoton, kao i činjenica da su najpoznatiji beogradski sastavi možda čak i svih vremena Električni orgazam, EKV i Riblja čorba, svatko u svoje vrijeme izdali “live” albume snimljene u Zagrebu.
Vrlo je jak stereotip o Giletu kao čovjeku koji je sasipao “sve” u sebe i preživio i to je mig-mig, ha ha ha. To je vrlo nepošteno prema Gojkoviću, jer, bez obzira na neke nezdrave navike u određenom periodu života, čovjek je imao (i vjerojatno još uvijek ima) istinsku znatiželju prema različitim žanrovima muzike i to je ono što ga je učinilo jednim od najpoznatijih srpskih muzičara u svijetu. Sličan problem s takvim stereotipom ima i Robert Plant koji je, nakon što su Led Zeppelini otišli u historiju, pokazao u svojoj drugoj mladosti kako iznad svega voli muziku i kao stvaratelj i kao konzument.
I to je ono što treba naučiti od Gileta: on je već u osamdesetima imao viziju da treba slušati različitu muziku, bez predrasuda, treba prihvatiti sebe sa svim manama i treba svirati ono što voli čuti i na taj način biti autentičan umjetnik.
Urednička koncertna preporuka:
Električni orgazam, jedan od najvećih rock sastava na ovim prostorima, ulovite uživo u Tvornici kulture ove subote, 13. travnja. Ovom prilikom čut ćemo najveće hitove kroz gotovo četiri desetljeća dugu karijeru, kao i pjesme s novog izdanja “Gde smo sad“. Povoljnije ulaznice za ovaj koncert možeš nabaviti putem našeg FanCluba.
