Dubravko Ivaniš ima nešto za reći o 5 omiljenih pjesama Pipsa

Bio je taj dan kad se cijeli civilizirani Zagreb sjatio na Trg štiteći tadašnju “Stojedinicu” zaštiti građanske vrijednosti do kojih mu je stalo. Yep. (Hajde da sad malo puno toga preskočim, treba nešto ostaviti za memoare.) Cijeli bend je stanovao u Novom Zagrebu, preko Save, tako smo se grupno uputili na revolucionarno proštenje na Trg. (Revolucija voli popati svoju dječicu, jeste li znali?) Busom na Glavni, pa cipelcugom do Bana. Putem, na Zrinjevcu u ulazu do tadašnjeg “Splendida” nalazila se naša prostorija za vježbanje, carstvo vlage i mahovine. Jebiga, kod nas je sve oduvijek pokazivalo na Sjever (smijeh). Prolazeći kraj Rupe, Tići je odjednom iznebuha kliknulo: “Dečki, imam riff za “Nogomet”! Dudo, ajmo samo pet minuta dole da ti pokažem!” Sto somova ljudi je na sto metara od nas, a mi ležerno idemo na probicu! (smijeh) Naime, nakon “Dinamo ja volim” i svega što se s tom pjesmom događalo, a što nisam mogao ni pretpostaviti, bio sam opsjednut pisanjem pjesme koja bi otkrila drugo lice, moj poprilično šeretski stav spram fenomenologije nogoloptanja. Dugo mi nije uspjevalo, Tristanov riff me otvorio. Dapače, i danas “Nogomet” razumijevaju kao apsolutnu nogometnu himnu. Onda dobro, ako pjesma tako hoće tko sam ja da tvrdim suprotno.

Tićo i ja smo sami u bendu i u Rupi radimo “Boga”. Kraljić i Borščak su napustili bend. Vratit će se nešto kasnije, na snimanje u Tivoli. Tićo razlaže dvije gitarske harme na tremolo efektu. Taj tremolo sound osnova je songa poput onog u “How Soon Is Now” The Smithsa. Bez njega to su samo dvije najobičnije harmice, k’o bose Pepeljugice poslije ponoći. Analogni tremolo, mala maslinastozelena metalna kutijica, s pozicijom na potenciometru za brzinu “tremoliranja” flomićem označenom točno u mikron. Pomak za dlaku značio bi da je pjesma/riff/fraza ili prebrza ili prespora. Da ne velim kako je i stanje baterije utjecalo na tu neukrotivu napravu. (Tremolu ne možeš precizno u bpm-ima odrediti tempo… jer on je tempo sam po sebi. Upravo mi je sinulo zašto ga je Tristan koristio – da si zada neki ritam dok svira jer na probi nismo imali ni bubnjara!) Mada smo zadnjih godina analogni tremolo zamijenili digitalnim – zapitajte drummere Pipsa za “Dan, Mrak” na gigovima. Naime, da bi razgovjetno čuli spomenuti gitarski titraj, za vrijeme pjesme gitara im je u monitoringu pojačana za 200%. Problem je kad na refrenu tremolo prestane, a grmljavina u monitoru ostane – spašavaj se k’o se može (smijeh). “Dan, Mrak” je o samoubojstvu, ako vas zanima o čemu se radi.

Borščakov riff na bassu. Imali smo probe svaki radni dan tih devedesetih. Mariu je vjerojatno bilo dosadno i rokao je u pauzama te tri jednostavne gitarske harme koje na bassu zvuče genijalno. Okej, rekoh “To je to, imamo gitaru na bassu!”. Sto mu dabrovih koža, ni sanjao nisam da je to bio tek početak najveće bitke za pjesmu ikada. Mjesecima smo je svakodnevno svirali. “Narko” je vrlo kompleksan, pjesma u kojoj ni sam nisam siguran što je refren. Onomad nije bio siguran niti Samuel Sacher (Haustor, Vještice) kojeg smo pozvali da odsvira sitar. Sacher koji se nikada više od par sati nije odvojio od familije, došao je k nama u ljubljanski Tivoli i ostao tri dana! Prvih dana nije ni snimao, trenirao je da mu se prsti naviknu na instrument. Taj sitar je ludo glazbalo, kao što je sve porijeklom istočnjačko čudno u kombinaciji s čistim zapadnim nasljeđem (što rokenrol definitivno jest). Sitar ne svira ono što nama zapadnjacima treba, on kolateralno “toči” i tonove koji su izvan naših skala tako da smo ga u miksu dobrano “podrezali” kako sve ne bi zvučalo potpuno “off”.

Na kraju krajeva, ovo što dan danas sviramo samo je prilagodba “Narka” za bend postavu i live. Bez sitara kao da je neka sasvim druga pjesma. I na koncu, vrh pikanterije: official verzija “Narka”, riječ je o onoj u spotu, zapravo je remix (David Moorman). Nisam Moormanu dozvolio da puno izvrne (čitaj: uništi) song, ali remikserska strana itekako je prisutna. Ta moja odluka bila je trigger (ne i razlog!) za definitivni raspad te, pokazat će se, legendarne postave Pipsa. Znajte, čovjeci moji dragi – kad ste kontra svih, bili u pravu ili nepravu, nebitno, jedno je sigurno – će da vam bidne zajebano! E sad, jel vam draža družba ili služba odlučite sami.

Kraljićev riff. Dezerterska pjesma. Smrt se tih godina smucala k’o šugava mačka po napuštenom dvorištu. Čistio sam pušku, naime, bila je masna od ulja za konzerviranje. Čistio sam je prvim što mi se našlo pri ruci – dnevnim novinama. U nekom trenutku skužim da su na tom zgužvanom arku osmrtnice. Počnem čitati i vidim poginuo je drag momak, poznavao sam ga iz kvarta, praktički bio je još dijete. Progutam knedlu, zacakle mi se oči. U kadar mi uđu dva kamenčića kraj kalašnjikova i novina. Strpam ih u džep. Za sreću. Mislim da ih i sada negdje imam doma. Kasnije sam uvalio i stih “nosi osmijeh k’o kišobran” kojeg izgovara patuljak u zagasito crvenom cabaretu Lynchovog “Twin Peaksa”. Fora je da sam tek puno godina kasnije provalio da se patuljak referira na zimzelen “Let a Smile Be Your Umbrella” (najpoznatija je verzija u izvedbi Binga Crosbyja).

“Gume” sam napravio još osamdesetih, na klaviru, puno prije nastanka benda. O bendu sam tada mogao samo sanjati. Inicijalno, bila je to pjesmica o mojoj baki koja je nedugo preminula. Dosta njanjava pjesmica u početku. Kako sam je svirao mjesecima, ne računajući da će je itko ikada osim mene čuti (pogotovo kad bi starci otišli van, u HNK najčešće, ili kad su bili na poslu), poslije stotina repeticija postajala je sve blesavijom skrivenom porukom mojoj tadašnjoj bivšoj curi. Znate ono kad nekoga baš jako BK. Nisam razmišljao ni o čemu osim da samog sebe zabavim potpunim nonsensima. Prvotni ref “la la la la la la la” zamijenio sam vjerojatno najglupljim u povijesti muzike “hipyiyeyehipyya”. O kako sam ponosan na njega! Kad cijela dvorana iz sveg grla urla tu pizdariju, mozgovi nam plutaju daleko po ispašama južnog Konga, o jebote, kako je to dobro!

Sve te “dekonstrukcije” pjesama, povijesno ili na dnevnoj bazi; knjige, biografije, intervjui, recenzije, blogovi i portali o songovima – tone riječi i slova i – sve je to zalud! Jednostavno, Ideja je riječju neopisiva. Pisana Riječ je, primjerice, puno slabijeg dometa od muzike. Tako je to, preslabim alatom nemoguće je “dekonstruirati” jačeg od sebe – Ideju. Svak tko nešto svira ili je svirao složit će se sa mnom. Ono što je moguće ispričati o mjuzi, pogotovo napisati može biti tek manje ili više zabavna konfabulacija. Postoje ljudi koji gutaju svu faktografiju i pričice o bendovima i pjesmama od malih nogu. Temeljem čega formiraju stavove, kritičke diskurse, nekima to postane i profesija. Oni pišući zapravo ništa ne kažu o muzici. Jer nema se što reći. Jer muzika se ili svira ili sluša. Nema treće, odnosno ima, ali je, rekoh – zalud. Muzika je vazda nenadana i negdje između. Neuhvatljiva. U tome kontekstu čitajte i moje memorabilije. Sve to tek je “ukras oko pi..e”. Do prave pi..e se na neki drugi način stiže. – Dubravko Ivaniš