U subotu 9. studenog u Tvornici kulture Pipsi će održati glavnu koncertnu promociju novog izdanja – “Walt” – koji se pokazao kao dosta uspješan album.
Nakon šest godina stanke Pipsi su sredinom ove godine konačno izdali nov materijal, a Dubravko Ivaniš ispričao nam je kako gleda na novi album i novi zagrebački koncert pred njima.
U najopćenitijim crtama, što Tvornica može očekivati od vas i benda, a što vi očekujete od Tvornice? Odgovara li vam kapacitet Tvornice?
Krenimo od zadnjeg pitanja. Da, format Tvornice ili Boogalooa idealan je za Pipse. Na tom sam formatu odrastao, gledao najbolje gigove, taj me format odgojio i osjećam se u njemu prirodno. Nismo za Dom sportova spremni, ali bogme nismo ni za Kod Gige u šupi, ako baš nije neophodno (smijeh). Utoliko, u Tvornici sviramo prvo cijelog “Walta” u nešto promijenjenom rasporedu songova, a kasnije kreće naramak zimzelenih. Vrlo je vjerojatno da takav gig nećemo doskora ponavljati jer kad pričamo o formatima ne pričamo isključivo o kapacitetu nekog prostora nego i mentalnom kodu i civilizacijskoj razini koja se tamo sreće.
Nadate li se ponekom Porinu?
Prije 20 godina lijevo bih jaje odrezao za neku nagradu, sad samo želim biti daleko, jako daleko od tog svijeta. U njemu nisam sretan niti nalazim nešto nadahnjujuće.
Koja je vama najbitnija nagrada za vaš glazbeni rad?
To što se mogu profesionalno baviti muzikom i na taj način biti boljim čovjekom. Volio bih da moja kćer jednom kaže “Stari je bio ovakav i onakav, ali kad sve zbrojim, bio je jeben tip!” E, pa za to se stvarno moram potruditi.
Singl “Htio bi da me voliš” ispao je jako uspješan. Ulazi li ta pjesma u krug onih najvećih Pips trenutaka?
Možda. Vidite, imam prema njoj odnos kao prema nekom monstumu i zapravo nije mi baš najjasnije kako sam je napisao. Takav emotikum običavam gajiti prema ključnim songovima. ‘HBDMV’ ispao je puno bolji od mene samog. Plod je puno rijetko sklopivih slučajnosti i velik udio u tome ima aranžman Ivana Božanića bez kojeg bi pjesma bila manje dobra, a možda je ne bi ni bilo.
Kad prvi put takva pjesma izađe van iz vaše glave na papir ili u neki snimač, možete li prepoznati u toj stvari hit? Možete li među svojim idejama prepoznati one koje su iznad ideja drugih pjesama, one za koje znate da ćete ih svirati do kraja karijere na koncertima?
Jebe mi se je li hit ili nije, bitno je mogu li se naježiti kad je sviram ili ne. I može li se s pjesmom poistovjetiti publika, mogu li ti promijeniti život na bolje barem na četiri minute. Ako to katkad postignem, napravio sam strašnu stvar i moja je misija ispunjena. Ideja? Ideja je samo jedna, uvijek, a manifestacije ideje su više ili manje uspješne, ili preciznije, više ili manje prepoznate. Ideja je da napredujem, da se brusim, da učim i da tako učinim ovaj svijet barem mrvicu boljim. To vrijedi baš za sve pjesme koje sam napisao.
Pipsi su još uvijek jedan od glavnih predstavnika nečeg što bismo mogli nazvati ‘Fiju briju scena ’90-ih’. Je li vam bilo lakše, autorski, financijski, politički, svejedno, tada ili vam je lakše sada?
Nikad nam nije bilo lako, nikad nam neće biti lako. Bilo bi prejadno da se samosažaljavam ili u javnosti kukam, tek, odgovaram na pitanje. Uostalom, kad bi postalo lako više mi ne bi bilo zanimljivo. Rekao bi moj frend Biffel “Što nisi učio škole?“. Ima Biff još jednu, za priliku kad ti se sva govna odjednom nabiju u facu i polagano razmazuju po rumenim obraščićima. Onda kaže: “Danas je tak“.
Da se možete vratiti u osamdesetsedmu, kad vam je bila 21, biste li ponovno izabrali biti pjevač u rock bendu ili biste radije bili nešto drugo?
Oh, da, to je najbolje nagluplje zanimanje na svijetu. Ali, recimo da bih inzistirao upisati i završiti neki faks i imati bolje obrazovanje od ovog kojeg imam. To bi svakako bilo barem podjednako važno!
Zanima me što vama danas znači “Dinamo ja volim”. Činjenica je da neki koji rock slušaju samo kad moraju, znaju Pipse samo zbog te pjesme, činjenica je i da ta pjesma još uvijek ljudima itekako puno znači, vjerojatno i više nego vama. Što vam danas znači ta pjesma, što vam je značila ’92., što vam danas znači Dinamo, a što vam je značio onda?
Ja mogu izabrati da nešto ne sviram iz ovog ili onog razloga, ali nikako ne mogu pobjeći od činjenice da sam napisao, tako bar kažu, jednu od najbitnijih pjesama jedne, sad već svršene epohe. Njen značaj nije nogometni, njen je značaj generacijski, ona je, mada mi to uopće nije bila namjera, bila pravi Otpor, svidjelo se to nekome ili ne. E sad, koliko je ona na koncu manipulirana za raznorazne politikanske interese, to je druga stvar i jednom za svagda sam je odlučio zaštiti tako da je maknem. Mislim da smo, svi skupa, miljama od toga da zaista čujemo, a time i razumijemo o čemu se tu zapravo radi.
Sa svojom suprugom dosad ste odradili nekoliko zapaženih projekata, a mislite li da bi se mogao dogoditi jednog dana jedan pravi cjeloviti Dubravko-Jadranka glazbeni projekt?
Ozbiljno, mišljenja sam da Coki piše prejebene pjesme za nju. Meni je fora da je vadim iz konteksta, pa malo Pips promiješam, ali generalno… niti je ona Gabica, niti sam ja Arsen. (smijeh)
Za kraj, je li istina da je rasprodana cijela tiraža “Walta” i može li se album još negdje nabaviti?
Auuu, baš je bilo teško rasprodati 350 komada! (smijeh) U vremenima i na mjestu gdje je pojam albuma potpuno obezvrijeđen htio sam da fizički, materijalni dokaz ovog trenutka i njegove prolaznosti imaju samo odabrani. A sigurno je lijepo i to što je sad mnogima žao što ga nemaju. Ljepota života je i tome da nešto silno želimo, a to ne možemo imati.
