U petak, 6.3., u zagrebačkoj Tvornici kulture slijedi novo predstavljanje albuma “Pjesme za gladijatore” Pips, Chips & Videoclipsa. Za ovu priliku mailom smo uspjeli uhvatiti frontmena Dubravka Ivaniša da nam odgovori na nekoliko pitanja, što je on i učinio na sebi svojstven način.
Prošla je godina i pol od zadnjeg albuma Pipsa “Pjesme za gladijatore“. Kako gledaš na taj cijeli period? Jesi li zadovoljan s učinjenim u vidu samog albuma, promocije, koncerata…?
Kad nam naš knjigovođa podnese bilancu moći ćemo o ovome ozbiljnije razglabati. Ovako mi se može desiti da me ponesu emocije… Ja sam legalista, ništa bez papira.
Uskoro će biti još jedno predstavljanje Fafenštajna u Zagrebu, po čemu će se ono razlikovati u odnosu na prijašnje nastupe ili se neće razlikovati?
Ne znam hoćete li me razumjeti, ali ne predstavljamo mi Fafenštajn, Fafenštajn se uvijek iznova predstavlja nama astronautima. 
Fascinantna je višedimenzionalnost njegovih pojavnosti. Svako naše pojavljivanje u Fafenštajnu duhovno nas obnavlja. Koliko se hoće ili neće razlikovati ovaj nastup čini se da nije ni bitno.
Naime, to je kao u filmu “Beskrajni dan”, sve je navlas isto od 0-24, ali stvari savršeno ‘klapaju’ jer sutra ne postoji, odnosno sutra je opet danas ispočetka. 
Najsličnije bi taj fenomen mogli usporediti sa zlatnom ribicom, svaki put kad te ugleda ona se začudi ‘jebote, koji je sad ovaj, nikad ga do sada nisam vidjela’.
Ispred vas će nastupiti Đana Šegon & Superneon. Sviđa li ti se više njena faza s bendom Kultura ili sada kao solo izvođač?
Đana… ona je krasna cura. Da je dečko bila bi Petar Pan. Baš to sam joj rekao neki dan. Mislim da me nije skužila.
Budući da je cijeli koncept oko albuma u vidu nebeskih prostranstava, kako to da nije koncert tjedan dana kasnije, na petak 13. nego je 6. ožujka?
Vi ste prepametni za nas!
Kad smo već kod te astronautske spike, kako je uopće došlo do toga na albumu?
Ne kužim, da li izraz ‘spika’ u vašem vokabularu podrazumijeva ‘nešto što nije, a prezentira se kao da je’!? Ako je to tako, onda vas moram razočarati, mi astronauti nemamo nikakvu spiku. Mi smo najobičniji sisavci.
Mene samo zanima jel’ ta vaša Fafenštajnska ‘spika’ za ozbač ili nas astronaute samo želite uplašiti.
Nadam se da će nam jednog dana netko od vaših kao u “Skrivenoj kameri” doći i reći ‘nasmijte se kameri, šta ste se usrali, samo se zezamo, i mi smo, kao i vi, najnormalniji astronauti’.
Dosad je svaki album bio nešto posebno, korak dalje u glazbenom smislu Pipsa, smatraš li da imate još manevarskog prostora ići prema naprijed i predstaviti nešto novo publici?
To u mnogočemu zavisi upravo od manevarskog mentalnog prostora same publike. U tome je problem. Ne možemo mi nikome reći ‘hej, ovo je tebi novo’. Kaj ja znam, možda je to publici staro.
Postoje li uopće već kakve skice za nove pjesme, odnosno kada bi se eventualno mogao očekivati novi album Pipsa?
Ovdje se skice rade na salvetama. Prvo salvete, onda makljaža. Kad konačno završi makljaža zapjevat ćemo složno kao Smogovci.
Na albumu “Pjesme za gladijatore” posuđivane su neke druge pjesme, odnosno arije. Zbog čega?
Bit će da te arije veličanstveno veličaju astronautski libido, dođe nam toplo oko srca kad ih izvodimo.
Je li stvarno sve crno u domaćem rocku kako progovaraš u centralnoj trilogiji na posljednjem albumu?
Crno dobivamo kad pomiješamo sve boje. U svemiru, to isto tako znamo, nema svjetla, crno je. Logičan je zaključak da je hrvatski rokenrol zapravo svemir. Netaknut, predivan svemir. Svemir – humus.
Kad smo već kod toga, znam da uspijevaš pratiti druge autore i bendove, pa… Jesi li uspio uhvatiti neki mladi hrvatski bend koji bi jednog dana mogao postati velik kao što su to danas Majke, Hladno pivo, Let3 i Pipsi…?
Veličina je bitna, budimo realni, samo kad se priča o kurcu. Dakle, strašno je bitno imati velik kurac, a još je bitnije imati kurac veći od svojeg druga, susjeda, poslovnog partnera.
Kad imaš tako golem kurac, onda se možeš svima smijati, a oni ti ne mogu ništa. Treba imati tako ogroman kurac da ne vidiš ništa osim njega, onda si uspio u rokenrolu.
Oduvijek si bio poznat kao vrsni liričar koji zna ubaciti potpuno banalni stih u svoje pjesme radi jačeg dojma. Zašto si u zadnja dva albuma potpuno napustio temu politike koja je toliko popularna kod drugih autora zbog raznih kriza koje nas vječno prate?
S jedne strane, ja još uvijek imam erekciju, a s druge ne tražim od sebe da se dopadnem ciljanoj publici pod svaku cijenu. Tisuću puta ću ponoviti da se stvari odvijaju ispod, a ne iznad površine. Vid vara, jezik laže, uši se dosađuju.
Pipsi su uspjeli zaintrigirati Fridmanna za suradnju. Znači li to da više pretjerano ne vjerujete domaćim producentima ili ste htjeli iskoristiti ponuđeno?
Fridmann je astronaut, to je više nego dovoljno. On je domaći, on s nama može čagati oko vatrice, ostali su strani.
Koliko ti gode usporedbe s The Flaming Lips i Mercury Revom ili bi radije da nema usporedbi s njima, iako su očite?
Jedini s kim bih se usporedio je Alan Ford, a ostalo mi nije bitno.
Ako se ne varam (mislim da sam to jednom davno pročitao u jednim novinama), prije su postojali neki kontakti s menadžerima Sigur Rósa za neku zajedničku turneju ili nešto slično tome… Što se dogodilo s time da to nije uspjelo?
Htjeli su svirati ispred nas, a to nam u tom trenutku konceptualno nije odgovaralo, buwahahaha…
Postoji li i dalje želja za uspjehom izvan okvira ovog jezičnog podneblja? Ako da, planiraš li album samo na engleskom ili nekom drugom jeziku?
Postoji mnogo načina kako pobjeći odnekud u negdje, ovaj u pitanju je jedan od kompliciranijih i besmislenijih.
Velika je stvar kada neki britanski časopis uzme u ruke album koji dolazi iz Hrvatske. Kakav je to osjećaj kada te recenzira jedan Mojo?
Hoćemo li opet o kurcu ili da to ovaj put preskočim!?
Je li težak suživot dvoje glazbenika poput Yaye i tebe? Tu ne mislim privatno, nego u glazbenom smislu. Dajete li si savjete, primjedbe ili se glazbeno ne možete dogovoriti?
Slušamo zajedno muziku dok se vozimo u autu. Ono što moram napomenuti je da je izbor muzike u autu Lucijin (kćer).
Svi znamo koliko voliš nogomet i Dinamo, pa jesi li potpisao peticiju u kojoj su BBB rušili Mamića?
Ja sam po vokaciji konstruktivist i graditelj, potpisujem samo sebe pod svoje.
Kako bi ti riješio problem huliganizma na našim terenima?
Predložio bih sljedeće, na tribine poslati 20.000 specijalnih policajaca. To je zato da se spriječi ulazak publike na teren kad započne sljedeći igrokaz. Dakle… kad netko nekoga u 15 sekundi nagazi kao nerođenog, neka se lopta napuca daleko na tribinu.
Tada neka započne opća makljaža na terenu svih nogometnih djelatnika zavedenih u zapisniku utakmice. Bez sudaca, kontrole i naknadnih sankcija. Do istrebljenja. Bez lopte i lošeg nogometa. Publika na tribinama to mora šutke promatrati pod strogom prismotrom specijalaca.
Imali bismo fantastične pozitivne aspekte; 1. TV gledanost bi bila 98,4% 2. Baš kao i u Big Brotheru, vrlo brzo bi se uspostavila hijerarhija moći. Slabiji bi bili likvidirani, jači bi opstali. Znalo bi se tko je šef, a tko miješa malter. Dobili bi egzaktnog pobjednika u divljaštvu, tzv. alfa mužjaka, a to je preduvjet svakog napretka! 3. Takvom uspostavom reda i poretka, imali bismo situaciju da već na sljedećoj utakmici možemo gledati sportsko nadmetanje, viteštvo, nadmudrivanje, bez nabrijavanja, politike i sranja, jer bi elementarne muške stvari jednom za svagda riješili ranije.
Tada ni tribine ne bi više bile problem, jer ako nema kandidata za gladijatore, nema ni razularene svjetine. To bi bio i praktični i metaforički početak civilizacije na ovim prostorima. Nogomet je prapočelo svemira za Hrvate, tko ne vjeruje nek’ me uvjeri u suprotno. Prvo nogomet, pa zatim elektrifikacija i industrijalizacija.
Kako gledaš na konstantni pad prodaje CD-a u svijetu i pokušaje pojedinih autora da besplatnim downloadom lakše dođu do uha slušatelja? Kakvi su vaši planovi u tom pogledu?
Globalno, zar netko ima plan za bilo što i u bilo čemu!? Moj plan je biti dobar tata, to je strašan plan, težak k’o konj. Baš me briga za pad prodaje, stvari su malo dublje u govnima. U biti, možda to nisu govna, možda se mi ne možemo snaći u novonastaloj situaciji. Navika je prokleta stvar.
Ako nešto funkcionira na određen način neko vrijeme, to ne znači da tako treba i vječno. Vječna je jedino istina, a ako se baviš umjetnošću, unaprijed znaj da si popušio.
Na koji način vam je pomogla suradnja s T-Mobileom u promociji posljednjeg albuma?
To nam je najbolji poslovni potez u karijeri. Konačno smo radili s profesionalcima. Mi smo respektirali njih, zapravo, njihovu ogromnu moć, a oni su respektirali nas, našu viziju promocije. Zaista, nije bilo niti najmanjih trzavica, nisu bile potrebne!
Pritom nismo uvrijedili nikoga; niti smo ciljanu publiku vrijeđali umobolijama, niti smo izdali svoje artističke ideale.
Za mene je to sve skupa bila mala slatka diverzija u kojoj sam se osjećao kao riba u vodi. Nikad nismo, a bojim se da ni nećemo imati bolju reklamnu kampanju za ono što radimo.
Znajući sve prednosti i mane Interneta, da imaš mogućnost, bi li ga ukinuo?
Ne znam, nisam ja Lastan. Samo Lastan zna sve i može sve.
