Dokaz da se nešto pročulo: Vatra između Bajage i EKV-a

Došli su iz ‘malog grada’, jednog od mnogih koji po nepisanoj mitološkoj definiciji, stvara najupornije bendove.

Prvo su bile mlade nade alternativnog rocka. Zatim su im nalijepili etiketu ‘furaju se na EKV, a imaju i zgodnu curu za klavijaturama’, stihovi su im bili napadani zbog pretjeranih metafora. Drugi album snimali dvaput, svake parne godine objavljivali albume (od 2002. do 2008.), ‘svirali zato svuda’, trpjeli šugave kritike i povremeno neumjerene pohvale (ovo drugo im je, vjerujem, lakše padalo), mijenjali članove ‘kad su baš morali’ te dogurali do velikog koncerta u zagrebačkom Domu sportova.Uz bendove ranijih generacija, sastave Električni orgazam i Prljavo kazalište, grupa Vatra je jedan od rijetkih bendova koji je odrastao pred očima publike, dakle sastoje se od članova koji su krenuli iz srednjoškolskih dana i na ovaj ili onaj način preživjeli većinu zamki koje donosi odrastanje te se sada suočavaju s novom životnom fazom. Kad govorimo o rock bendovima, govorimo o tinejdžerskim prijateljstvima koja su se sublimirala u sviračku komunikaciju koji su kroz stihove i sviranje izbacivali svoje muke i frustracije. Sada su oni odrasli mladi ljudi koji zasnivaju svoje obitelji i rade ono što najbolje znaju. Kroz snimke njihovih koncerata ili spotova možemo vidjeti kako im se nadobudan izraz lica mijenjao kroz vrijeme u izraz lica koji isijava samopouzdanjem, kako se vokalni manirizmi koje je ustoličio Milan Mladenović mijenjaju s nekim svježijim utjecajima koji stižu s geografskog zapada (Muse, Placebo, Coldplay…). Rođeni i odrasli u Virki (Virovitici), pjevač i gitarist Ivan Dečak, klavijaturistica Irena Celio-Cega, bubnjar Mario Robert Kasumović su, uz naknadno pridošle gitarista Roberta Kelemena (zamijenio Krunoslava Ivkovića nakon albuma “Između nas“) i basista Tomislava Šuška (zamijenio Borisa Gudlina 2012., nakon albuma “Ima li budnih“) meandrirali između alternativnog rocka i klasičnog mainstream pop-rocka te konačno trijumfirali nakon dekadu i pol postojanja grupe i kreirali zvuk koji stvara petoro nesavršenih muzičara koji kroz svoje instrumente žele komunicirati svoje emocije.Kako glasi recept za uspjeh: Želiš li svirati? Gitaru u ruke i kreni na put… Dok ne obiđeš sve u Hrvatskoj, ne vraćaj se doma. Sve što su postigli, postigli su svirkom i radom. Osim toga, valja spomenuti i Bajagin recept: što su metafore u pjesmama manje razumljive i s više ljubavno-romantičnih prizvuka, veća je šansa da stvar bude hit. Tako “Lak za nokte“, unatoč sjajnom omjeru strasti, bezobraštine pa i humora, nikad nije postao kao “Tango“.Vatra je bend koji živi dulje nego diskografske etikete za koje je snimao. Prvi album “Između nas” (izdan 1999. za ugasli Jabukaton) načinili su na izlasku iz nježne tinejdžerske dobi, a posljednji, recentni “Zmajevi na vjetru” im izlazi u periodu kad dugogodišnji članovi, Ivan Dečak, Irena Celio Cega i gitarist Robert Kelemen doživljavaju čari roditeljstva, koje su ovjekovječene u slikama novog singla “Jantar“. Jedan je krug zatvoren, otvara se novi.

Reputaciju su sticali režećim gitarama koje paraju zrak, a vrhnje su pobirali skladbama s oskudnim gitarističkim dionicama. I dok se u pjesmi, duetu s Damirom Urbanom, “Tremolo” gitare tu i tamo još i čuju, u “Tangu” ih nema. I još se jedan krug zatvorio s “Tangom”: na početku karijere neki novinari i dio publike je primjećivao ‘lijepu curu iza klavijatura’, da bi upravo na “Tangu” klavijature došle u prvi plan.

“Tango” je pola godine (točnije, 26 tjedana) plesao ne samo na vrhu Hendrixovog mosta, nego i na broju jedan nacionalne top-liste singlova. Ako Gibonni ima svoju “Pčelu u žlici čaja“, zašto onda grupa Vatra ne bi imala “Samo mi stani na prste, odgrizi mi usne” – definitivni dokaz da se nešto pročulo je stih oko kojeg se raspravlja: neki ga vole, neki ga preziru.

Nakon toliko godina rada članovi grupe Vatra mogu odahnuti i reći sebi i svojim značajnima: “Postigli smo nešto“. Sad prestoji još manje glamurozna, dugotrajnija i mučnija borba da se na toj poziciji ostane.