Svaki malo bolji poznavatelj glazbe u Hrvata kad čuje ime Denyken, počinje ga povezivati s nekim od najvažnijih albuma u zadnjih dvadesetak godina u nas, posebno onih bendova rock usmjerenja poput Majki, Pipsa, Hladnog piva, Jinxa… Radio je na 500-tinjak albuma, pa ih je teško sve pobrojati u nekoliko redaka.
Kao mladić, Denis Mujadžić a.k.a. Denyken radio je na Radiju 101 i bavio se glazbenom kritikom. S vremenom ga je počela zanimati glazbena produkcija, pa je svo stečeno znanje i energiju prebacio u taj posao, što uspješno čini već punih dvadeset godina. 
To je ujedno i glavni razlog zbog čega smo porazgovarali s njim, da nas malo uputi u producentski biznis, da nam ispriča na koje momente u karijeri je ponosan, a koje bi najradije zaboravio, kako stoji sa svojom novom podetiketom…
Za početak jedno najobičnije pitanje za one koji ne znaju točno čime se baviš… Što je to glazbeni producent?
(smijeh) Nema težeg pitanja od ovog… To ti je kao svjetionik u mraku za neke bendove, a za druge kao hrid na koju se nasuču, ovisno o sreći i nesreći. U osnovi, ja na to gledam kao da sam ja prvi slušatelj benda. 
Govorim o bendovima jer 99% mog posla i jesu bendovi, dok neki drugi producenti više vole raditi sa solistima. Budući da ne radim sa solistima, organizam benda i sam način na koji oni funkcioniraju mi je imanentan.
Posao producenta između svega je da bude prvi slušatelj benda, jer ako se njemu ne svidi i ne uživa u tom, teško da će netko poslije njega uživati. To je jedna multidisciplinarna djelatnost u kojoj je taj čovjek producent glazbe, ali i diplomat, psiholog i na neki način mentor benda, čovjek koji je taj proces prošao ‘x puta’ i stvarno zna sve probleme i problematiku koja se veže s tim.
Njegova glavna funkcija je da na pravi način vodi bend kroz cijeli proces i da ima kreativnu kontrolu nad tim od početka do kraja.
Kada dogovoriš suradnju s nekim bendom, što sve slijedi sa samim materijalom? Znači, koji je proces nastajanja albuma nakon što on dođe u tvoje ruke?
Ja sam svoj rad podijelio na tri faze. Prvo je pretprodukcija. Ja nikad ne čujem pjesme prvi put u studiju, već mi bend ranije da neke demo snimke, pa ja to malo preslušam.
Sljedeća faza, naravno, kada ugovorimo suradnju, je da se nađemo na probi na kojoj definiramo maksimalno toga što možemo. Ja ne ulazim u studio prije nego što se glavne stvari ne izdefiniraju u smislu konstrukcije pjesama, što će pojedini instrumenti svirati i u globalu neki kurs te ploče. Tu se probaju maksimalno stvari doraditi koliko je moguće i tek onda kad smo sigurni da uživo, u nekom sirovom izdanju funkcionira, nakon toga ulazimo u studio.
Studio je po meni još jedan eksterni instrument, ja ga barem tako tretiram jer tamo rješavaš stvari koje se dogode na licu mjesta u smislu neke ideje koja se može odmah realizirati. Volim raditi tako da ostavim jednu dozu improvizacije u cijeloj toj priči, nisam baš neki 100 %-tni ‘control freak’, volim kontrolu, ali u onom smislu da znam da taj brod ide u pravom smjeru.
Znači, to je druga faza gdje se događa uštimavanje svih pjesama i instrumenata, a potom dolazi i treća, miksanje i post-produkcija, odnosno mastering kojeg ja uglavnom volim obavljati u Americi kod Brada Blackwooda koji mi je suradnik već na nekoliko ploča. On zna dati točno ono što ploča treba na kraju imati, kako se ono kaže, stavi točku na i.
Koliko je bitno da producent shvaća samu glazbu koju autor svira? Npr. bi li se ti mogao prihvatiti produkcije Severine?
Baš sam nedavno, prije mjesec, dva, pretproducirao Severinu i bilo mi je zadovoljstvo raditi s njom jer je velika profesionalka. Jako me je iznenadio poziv njenog menadžera. U principu, radilo se o preradi The Driftersa “Save The Last Dance For Me” poznatije kod nas “17 ti je godina tek” u izvedbi Ive Robića.
Nisam imao dvojbe oko toga, budući da mi je u osnovi pjesma kvalitetna. Sad da mi je donijela neku drugu pjesmu od nekih njenih kompozitora, ne znam baš bi li se odlučio na to.
Kako biraš neki bend za produkciju, uzimaš li bilo što ili imaš neku svoju selekciju? Kakvu? Što to bend mora imati?
Važna je esencija, a to su pjesme. Bez obzira što sam sâm producent, možda ću sad biti malo kontradiktoran, ali mislim da je danas preveliko značenje na produkciji.
Ljudi kompenziraju stvari kroz produkciju, a ne možeš sve kompenzirati, ne možeš kompenzirati loše napisanu pjesmu. Dobra pjesma je domaća zadaća, bez nje jednostavno ne može ići.
Taj ‘songwriterski’ dio mora držati vodu, to mora dobro zvučati kada ju sam autor odsvira na gitari. Ako toga nema, mnogo se toga pokušava kompenzirati, a to onda ne ide uvijek k dobrom završetku.
Ja sam najsretniji kad vidim da autor ima dobru ideju, tad se sve može napraviti, ali ako je nema… Ne bih volio kada bih morao obavljati još i taj dio posla, da pišem pjesme za bend kojeg trebam producirati. Mislim da to stvarno nema smisla.
Na koji si svoj album najviše ponosan?
“Fred Astaire” od Pipsa.
Jesi kada producirao nekog kog si smatrao da je čisti šund, čiji rad uopće ne cijeniš, a učinio si to samo zbog para?
Dobro pitanje… Hmm… Baš se pokušavam sjetiti toga… Srećom, ne mogu se sjetiti (smijeh), pa vjerojatno nisam niti nikad napravio.
Možemo reći da su ti članovi Vatre nešto poput djece, pa koliko ti je teško palo što su otišli od tebe k dvojcu iz Svadbasa?
To je bilo na moj nagovor. I s Pipsima sam radio na četiri albuma, pa sam se zahvalio Dubravku i rekao da se odmorimo jedan od drugog na deset godina, na što je on meni rekao, može li na dvadeset (smijeh)… Tako je bilo i s Vatrom.
Jednostavno, u jednom trenutku ptić mora izaći iz gnijezda, ako nikako drugačije, onda da ga mama malo pogura na rub litice. Na njihovom slučaju, vidi se da ljudi pozitivno honoriraju promjenu i drago mi je da su napravili tako dobar posao. Što se tiče Jure i Pavle, oni su meni stvarno krasni i dragi dečki i kolege i sve pet s moje strane za njih.
Znači, jako ti se sviđa novi album Vatre?
Apsolutno.
Prošla godina je ostala upamćena i po lošoj kemiji s bendom Oz… Što se dogodilo da je album ispao tako?
Mislim da je Oz bend koji nije fermentirao na pravi način, pokušali su ubrzati svoj proces sazrijevanja, ne kroz onaj prirodni tijek, nego na jedan neprirodan način. Kao drugo, mislim da odnos među članovima benda nije u redu, ne zasniva se na međusobnom respektu i mislim da je to njihov osnovni problem.
Uz to postoje i neke frustracije i ambicije pojedinih članova koji su htjeli biti producenti umjesto mene, prema tome, uopće je bilo viška da su mene zvali za tu suradnju. Trebali su te stvari prvenstveno riješiti između sebe, pa onda vidjeti što dalje.
Ja sam tako njima praktički naletio na volej i to mi je jedno od najlošijih iskustava u mojoj 20-ogodišnjoj karijeri.
Krenimo ipak na ljepše teme… Ne tako davno si osnovao vlastitu podetiketu – Denyken Music . Što te ponukalo na to?
Izlaz na otvoreno more što bi rekli Slovenci, a to je ono da što radim, što smatram kvalitetnim, da mogu i izdati, a ne da moram lobirati naokolo razne diskografske kuće i glazbene urednike što sam učinio nebrojeno puta.
Budući da stojim iza toga svojim imenom i prezimenom, nadam se da će to imati neki efekt kao što u svijetu ima Real World Records.
Kada uđeš u neku prodavaonicu ploča i kupiš neku ploču s te etikete, znaš da si kupio kvalitetan proizvod, makar si prvi puta čuo za tog izvođača. To je na toj etiketi, pa zato imaš i povjerenje u to izdanje. Upravo taj efekt bih htio i ja dobiti sa svojim izdanjima, da znaju da ja stojim iza toga, te da se s povjerenjem mogu osloniti na ta izdanja.
Već prvo izdanje s njega postiglo je zapaženu medijsku pažnju, bend Zbunjeni je odlično prihvaćen od strane kritike…
Osim kod ljudi u Makarskoj kronici… (smijeh) Izgleda da je najteže biti prorok u svojem selu. Vrlo mi je drago da ih kritika voli jer oni to i zaslužuju. Oni su bend čijom sam se ja sudbinom, u pozitivnom smislu, poigrao.
Deset godina su hodali od vrata do vrata po diskografskim kućama i govorili svima da su zaslužili izdati svoj album prvijenac.
Ok, to nije baš pravi prvijenac jer su već izdali album prije toga, ali on je stvarno bio u mizernoj nakladi, pa ga danas računamo kao nulti. Ja sam iskoristio tu svoju mogućnost da ih objavim i sa zadovoljstvom sam to učinio, jer mislim da to i zaslužuju, a odaziv medija i kritike mi to potvrđuje. Nadam se da će se bend i dalje razvijati jer ima prostora za to, a i našoj sceni treba jedan takav bend.
Koga si uspio sve sakupiti za svoju etiketu? Imaš li još kojeg skrivenog asa u rukavu?
Imam. Trenutno radim s dva benda, jedan je Ibis iz Zagreba, a drugi je, interesantno, moj bend Markiz u kojem sviram gitaru. Nadam se da ću do jeseni uspjeti objaviti albume oba benda, i Ibisa i Markiza.
Kako gledaš na procvat rocka u nas s nizom manjih bendova? Kasnimo za svijetom desetak godina… Koliko su naši bendovi daleko od svjetskih u samom zvuku?
Osnovni problem je nedostatak pažnje prema tim ljudima, iako moram reći da se u posljednje vrijeme stvari popravljaju, da su diskografi počeli izdavati debitantske albume.
Problem nastaje kada vidiš da je bitno imati dobar PR jer tako lakše uspiješ i dulje možeš opstati. To je krivi akcent na krivom mjestu. Pažnju bi trebao privući sam bend svojim pjesmama i prije svega izvedbom jer danas tko nije performer i ne svira mnogo jednostavno nema šansi s obzirom da su minorizirane brojke prodanih CD-a do krajnjih granica.
Danas je respektabilno ako prodaš 500-1000 albuma što je stvarno smiješno. Zato imaju mogućnost pomoću Interneta doći do nekih svjetskih referenci i pripremiti se na nesmiljenu borbu nakon toga da se izbore za ono što misle da zaslužuju.
Primjećujem to po svojoj etiketi gdje sam stvarno svoj autoritet i karijeru stavio u službu promocije nekih bendova za koje smatram da apsolutno zaslužuju pažnju.
Vidiš li nekog od njih kao neki novi veliki bend kao Majke, Pipsi, Hladno pivo, Let 3…?
Sve drugo bi bilo tužno. Ako nemaš perspektive da jednog dana postaneš takav bend… Drago mi je da su neki bendovi, među koje sam neke i ja radio, došli u poziciju da uđu u mainstream.
Na mainstream računam ono što može prikupiti veliki broj ljudi kao što su to učinili Hladno pivo i TBF. Da nam je takav mainstream, ne bi bio nitko sretniji od mene.
S druge strane, vidim da je nekim bendovima poput Vatre ili Ramireza koje sam ja radio, teško ući i u B ligu, a kamoli A ligu, stalno postoje neki prijepori oko toga. Teško mi je vjerovati koliko nekim dobrim bendovima treba da uspiju, to vjerojatno ima neke veze s lošom karmom benda ili čime već…
I kad misliš da su blizu toga, barem po kritici ili po javnom mnijenju zaslužili, opet na terenu vidiš da to nije tako, budući da ne mogu napuniti nešto veće prostore što mi je iskreno jako žao. Mislim da neki to zaslužuju, ponajprije u slučaju Vatre.
Slažem se. Meni je tako isto malo bilo bezveze što na jedan Morso kojeg su kritičari većinom uvelike hvalili u mali KSET dođe jedva pedesetak ljudi…
Mislim da je to prvenstveno problem što ne postoji neka sustavna pažnja koja bi pratila sve te bendove.
Na televiziji uopće ne postoji nitijedna emisija koja bi to popratila. Nekad je bilo mnogo mjesta gdje se bend mogao promovirati, danas je to jako teško, sve je spalo na HTV-ovu emisiju “Garaža” u kojoj sviraju svi koji su mogli, a neki su tamo bili čak i po dva puta.
Da je cijela knjiga na tom jednom slovu, to je stvarno smiješno. A da ne govorim o ovim komercijalnim televizijama koje bježe od domaće glazbe kao vrag od tamjana, a kamoli da naprave slučajno kakvu emisiju o tome.
Što bi trebalo nekom hrvatskom bendu da uspije vani poput npr. Sigur Rósa koji također ne dolaze iz komercijalno jake države kao što je SAD ili Velika Britanija?
To je najviše stvar u glavi. Mislim da kod nas nedostaje i logistike za to, jer bez logistike je nemoguće išta napraviti. Druga stvar je dislociranost.
Moje mišljenje je da bend nema što tražiti vani, ako živi i radi u Hrvatskoj jer jednostavno ne može biti u pravo vrijeme na pravom mjestu. Sad me baš zanima što će biti s Voodoo Lizardsima tamo u L.A., stvarno im želim sreću, ali to bi bila i iznimka koja potvrđuje pravilo.
Ako bend stvarno želi biti nešto vani, tada mora i on biti vani. Iluzija je razmišljanje da će te svatko malo netko pozvati van na neke koncerte bez da si mu ti stalno pod okom.
Pratiš vanjske producentske trendove, pa kome se najviše diviš?
Ricku Rubinu, naravno. Mislim da sam puno i uzeo od njega i njegovog principa rada, posebno u pretprodukcijskom dijelu. Potom taj stav da si i prvi slušatelj benda… To je jednostavno primarno da budeš. Ako ti jednostavno ne percipiraš to što oni sviraju, ako ti se ne sviđa, ako to ne upijaš, čemu to uopće i raditi?!
Imam dubok rez kao producent, duboko utječem na aranžmane, formiram te ljude s kojima radim zbog bogatog iskustva kojeg imam iza sebe. Potom je bitno da je i bend spreman na takvu vrstu suradnje.
Dosad smo spomenuli neke bendove i normalno je da se sa svima ne možeš odmah sporazumjeti, neki ti ljudi odgovaraju, neki jednostavno ne. Tako i ja ne kažem da sam idealan producent za neki bend i obratno, tko kaže da je neki bend dobar za mene.
Na kraju krajeva, ja imam svoj rukopis i tko može stati u njega, to je super i to može ispasti maksimalno dobro, a isto tako sam imao i neke ‘abortuse’, da tako moram reći, što je jednostavno i prirodno.
Meni je sada najbitniji taj ljudski faktor, da ljudi kao ljudi međusobno funkcioniraju, i vizavi nekih neugodnih iskustava, sada to stavljam možda i na prvo mjesto, jer mi nije do druženja s nekim čija mi energija ne odgovara i ne podnosim ju ili obrnuto.
Kojeg bi svjetskog izvođača volio producirati?
Ja bih volio raditi Radiohead, ali isto tako i Paul Wellera. Volio bih raditi s onim izvođačima čije karijere nisu previše napumpane, predimenzionirane… Volim karijere koje imaju jedan stabilan uzlazni trend i koje svakim albumom ponude nešto novo i kvalitetnije od onog prije, ali da ujedno i nisu stalno u očima svima i nisu neki grandomani.
Po meni, ove 2000. su najlošija dekada u glazbi. Stvorila se jedna hiperprodukcija svega i svačega, još bolje rečeno preprodukcija svega i svačega, a da je onog esencijalnog sve manje i manje, a to je pravi i kvalitetan spisateljski rukopis.
U cijeloj toj dekadi, jedino što me istinski iznenadio je taj “In Rainbows“, iako nisam podnosio Radiohead u fazi nakon “OK Computera” jer su mi bili preeksperimentalni. S “In Rainbows” su se ponovno vratili i to je to kako se sve posložilo. Nigel Godrich, njihov stalni suradnik, stvarno je napravio izvrstan posao i to je ono što mene danas fura, kad razmišljam o produkciji.
Nedavno je završila 2008., pa koje bi ti albume izabrao za najbolje u toj godini?
Hmmm… Ja sad uopće gledam što se događalo u prošloj godini… Ne mogu ti reći to u ovom trenutku zato što sam neki dan pokušao vidjeti što se dešava s Porinom, a na njihovim stranicama ništa ne piše, a znaju imati jako dobru retrospektivu koja mi mnogo olakšava u takvim izborima.
Kada dobijem taj materijal za glasanje, tada je to mnogo lakše napraviti. Sad bih možda nekog propustio jer ne bih imao na uvid sve što se izdalo.
Jedino što ti mogu reći je da mislim da baš 2008. i nije bila jaka u tom pogledu… (smijeh). Po nekim kvalitetnim izdanjima, i kod nas i vani.
Koliko su ti važne nagrade poput Porina, Zlatne koogle, nekad Crnog mačka…
Mislim da su užasno važne jer čovjek tada vidi da se cijeni njegov rad i trud. Imao sam puno ljudi koji su htjeli biti moji šegrti, ali ubrzo su i odustali od toga jer su vidjeli da biti producent nije neki glamurozan posao, već potpuno suprotno, pravi rudarski posao u kojem ne vidiš ni sunca ni mjeseca.
Zato mislim da svatko tko je uspio na ovoj sceni to i zaslužuje jer ništa ne možeš uspješno napraviti bez truda, a posebno bez talenta.
U novije vrijeme postoje mnoge prenapuhane karijere iz raznih reality showova, ali se vidi da ipak opstaju oni kvalitetni, koji rade na karijeri dugi niz godina, oni su ti koji se i iznova svaki put ponovno potvrđuju.
Apsolutno je važno da čovjek vjeruje u sebe, da tu vjeru potkrijepi radom, a potom je pravi blagoslov ako te netko drugi toliko cijeni da te nagradi nekom takvom nagradom.
Jesi li možda gledao nedavno Doru?
Nisam ju gledao, radio sam. Moram priznati da sam tek prošle godine malo bolje ušao u taj vid posla, budući da sam radio s Lakom na pjesmi “Pokušaj”. Smatrao sam da je stvarno to i zaslužio, taj uspjeh.
Kada sam ga prvi put čuo, znao sam da netko stoji iza toga, ali opet, nakon što sam ga upoznao, kada smo počeli raditi na pjesmi, pa do reakcija poslije, vidio sam da sam imao pravo što sam mu dao povjerenje.
S druge strane, profesionalno sam se i zainteresirao za to, malo sam i gledao i popratio cijeli Eurosong. Kada se natječeš među ljudima koji imaju produkciju u kojoj količina utučenog novca nije bitna, vrlo ti godi da se nalaziš tu negdje s njima, u istom rangu.
Prednost Dore je što u jednu noć možeš napraviti kvantni skok u karijeri. Da bi išao ‘pješice’, sigurno bi ti trebale godine i godine da dođeš do nekog statusa, a festival poput ovog ti mnogo pomogne jer generira puno pažnje svih medija i ljudi. Samu glazbu na Dori i njenu kvalitetu stvarno ne bih htio komentirati.
Napravio si kompilaciju za 15 godina na sceni, hoće li biti nešto takvog i za 20?
Ove godine slavim 20. godišnjicu na sceni i ovom etiketom sam htio to malo bolje obilježiti. Sad sam u pregovorima s Aquariusom da malo bolje ispromoviramo bend Tranzistor, koji će biti drugo izdanje moje etikete, i Zbunjene u vidu jednog zajedničkog koncerta gdje bi se promovirala ta dva benda i Denyken Music. To će ujedno biti i jedan ‘hepening’ na kojem ću i proslaviti tu svoju godišnjicu.
Poznata je tvoja ljubav prema Stojedinici, nekad si tamo imao i svoju emisiju… Kako danas stvari stoje u tom pogledu?
Super je. Baš sam nedavno gostovao kod njih u njihovoj novoj emisiji Soundtrack za život gdje gost bira deset pjesama koje su ga najviše obilježile kroz život. Kad sam sjeo tamo na onaj stolac…
Ja sam dijete Stojedinice, od tamo sam krenuo, pa su me zato emocije i toliko prošle u tom trenutku. Posebno mi je bilo nemoguće odabrati tih deset pjesama, budući da sam svaki dan imao drugih deset koje bih postavio na to mjesto.
Isto kao i ti, uronjen sam u glazbu i jednostavno je glazba neizostavna u mojem životu, pa kad sam sjeo u tu stolicu gdje sam de facto započeo svoju glazbenu karijeru, prvo kao novinar/kritičar od čega sam doslovno i živio, prvenstveno od recenzija koncerata, ploča, CD-a…
Znam koliko se sve to promijenilo, ali meni je ipak novinarstvo ostalo kao druga ljubav. Oni ove godine slave 25 godina, ja 20, pa smo uvijek povezani kao nekom pupčanom vrpcom, barem ja za njih.
Za kraj, bi li mogao složiti svoju supergrupu od glazbenika s kojima si surađivao u klasičnoj rock formaciji?
Vrlo interesantno pitanje… U svakom slučaju bi uzeo Gogya i Saleta iz Ramireza za bubnjara i gitarista, drugi gitarist bi mi bio Kraljić iz Pipsa ili Kruno iz Majki, basist bi mi bio… hmmm… basist bi mi bio Krešo Kaštelan iz Crvene jabuke, nevjerojatan basist samo što svira u krivom bendu (smijeh), a za pjevača bih uzeo Bareta najvjerojatnije.
Znači, planovi za budućnost su ta promocija, ojačati svoju etiketu novim imenima…
Apsolutno. To što sam ti najavio, proslavit ćemo kroz nekoliko mjeseci, a tada bi trebao i najaviti svoje nove planove s novim bendovima pod mojom etiketom. Bilo bi mi drago da najesen ponovno nešto izađe.
U svakom slučaju, ne želim biti neki izdavač koji bi mnogo toga izdavao tijekom godine, već dva-tri prava izdanja, iza kojih stvarno stojim. Zbog obujma vremena kojeg potrošim na jednu ploču, ne mogu niti izdati mnogo albuma što je i dobro jer ne volim biti hiperproduktivan.
Sve što slijedi, sve je to s mojim potpisom i čvrsto stojim iza toga. Ono što me posebno veseli je i taj moj bend Markiz u kojem mogu pokazati sve ono što sam naučio svih ovih godina, iako nisam ja autor u cijeloj toj priči. Ipak, čvrsto stojim iza njega, na njemu ću pokazati sve što sam dosad naučio, pa me onda vi kritičari operite (smijeh)…
Foto www.exe.hr.
