Davorin Bogović: “Svatko može biti beskompromisan u stavu bez obzira što je u glazbi”

Davorin Bogović, sinonim novog vala, predstavlja svoj novi album u Tvornici 13. prosinca.

Svoje glazbene početke započeo u bendu Ciferšlus koji se
kasnije preimenovao u Prljavo kazalište. Veliku popularnost i
uzlet bend dobiva izbacivanjem albuma “Crno-bijeli svijet”, nakon kojeg
Davorin Bogović istupa iz benda.

Tijekom daljnjeg glazbenog puta Bogović surađuje s mnogima, od PipsChips&Videoclipsa pa do sudjelovanja u predstavi “Gusti salon” Damira Šabana, a 1998. izbacuje debitantski solo album “Sretno dijete“.Šesnaest godina kasnije dolazi do snimanja drugog albuma što je bio dovoljan povod da popričamo s Davorom. Osim što su album najavile pjesme “Nizbrdo od ljubavi” i “Krenimo” koje donose baladičnu glazbenu atmosferu, na novom albumu Davor je ostvario i dosta suradnji. Vaši počeci su sežu u ’70-te kada ste osnovali prvi bend Ciferšlus...
To je ono bila ekipa iz kvarta, svaki dan smo bili u parku ispred moje kuće. Navečer se nismo bavili s fejsom i ostalim glupostima nego smo se družili uz gitaru. Pivice iz dućana smo ohladili doma, dofurali navečer tamo i uz gitaru sviruckali. Brkić je bio vrlo učen, jedini koji je bio učen, mi smo bili priučeni. Sjetili smo se da bi mogli vježbati i napraviti bend, a ne da to bude zbor dječaka iz Dubrave. Prvo smo kod Hrasteka vježbali doma, ili kada bi nas netko pustio u šupu ili garažu, ali smo morali mijenjati lokaciju iako smo zamolili susjede da nas puste jer će to biti tiho, ali je to uvijek bilo daleko glasnije (smijeh). Jedno pojačalo na sedam ljudi ako treba. Tu su krenule cover svirke, nisu bile čiste cover svirke jer smo davali sebe, malo svoje neznanje, malo svoju glupost, ludost i tak, i uglavnom iznjedrilo se iz toga nešto. Svirali smo po mjesnim zajednicama, osnovnim školama, a nešto se naplačivao i upad. Znalo se zaraditi za piće i cigaretu.

Kako je Zoran Cvetković Zok bio s nama u bendu, on je s Jajom bio frend i veli imamo lika tu, isti je nivo kao i vi, isto kreće, ali ima veliki dinar, to ti je ono s puno ulaza. Tako smo se mi našli, s time da je Brkić morao privremeno napustiti situaciju, ali se vratio nakon Zoka i tu je krenulo nabrzinu iz nekakvog Grafičkog školskog centra, to je bilo prvo veliko okupljanje nekakvih novovalnih snaga i punkera, uglavnom iz Zagreba. Nakon toga su sljedile svirkice, Ljubljana, s Pankrtima povezivanje, pa s Rijekom i Termitima, Parafima, Mrtvim kanalom. Čak smo u Rijeci napunili svi zajedno, punkeri, dvoranu na Trsatu. Išlo je sjajno i punkerima, ali kad smo ulovili đir, nismo ni znali za novi val. Glupo mi je pričat o tome kao novom valu kad su to drugi prozvali novim valom. Ja sam samo krenuo u ono kaj je. Došli smo do velikih sportskih dovrana po cijeloj Jugoslaviji.Ciferšlus postaje Prljavo kazalište, a bila je tu i priča o vašem uspjehu kada ste prodali za koncert više ulaznica nego Bijelo dugme, koji su prodali 300 ulaznica, a vi 900.
Mislim da je bilo 400. To je bilo na Revelinu nakon njihovog albuma “Doživjeti stotu”, a mi smo nakon “Crno-bijelog svijeta” imali turneju. Nitko nema pojma koliko je prodano tada ploča. Tad se doštampavalo samo tako, nije se ni brojalo.“Crno-bijeli svijet” je postao sinonim za Davorina Bogovića.
“Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene to je crno bijeli svijet“. Nevjerojatno, kratka i jednostavna rečenica, ali ljudi koji znaju sve tekstove, u ovoj rečenici se zabune. To je sveta rečenica i nju samo pravovjerni mogu izgovoriti pravilno (smijeh).Za Prljavce je slijedilo i dosta turbulentno vrijeme nakon dobrog starta. Došlo je do odlazaka u vojsku…
Da bilo je turbulentno. Jajo i ja smo bili oslobođeni vojske, Brkić je svoje odslužio, Hrastek je svoje odslužio. Tu su nastale pretumbacije, slabo se radilo, imali smo probe, nismo imali koncerte, sušile su se zalihe sa strane. Zakopaš ćup sa zlatom pa svako malo otkopavaš, zrno po zrno, i svi smo postali nervozni. Nije bilo nekakvih ideja za nekakve nove pjesme. Tamburali smo staro i jednog dana sam se zasitio svega, oni se zasitili mene i trebalo je napraviti drastičnu promjenu. Uzeli su našeg prijatelja Bodaleca, on nam je prateći vokal na “Korak od sna”. Cijeli album je lijepo otpjevao. Bio je prijatelj, bio je blizu i vrijedilo je s njim probati. To je slično kao kad je svojevremeno Bebek otišao pa je Bregović nastavio bez Bebeka, čak je dostigao i svjetsku slavu.

Poznata je i anegdota kako ste izostali s albuma “Heroj ulice”, kako je Jajo rekao, jer ste glumili poštara.
Ma ne, nisam glumio poštara. Bio sam djelatnik u pošti kad je već sve završilo, a ja sam odlučio da više neću natrag u taj brlog i sve ovo ostalo. Malo mi je pozlilo od svega, i ljeto na Krku s ekipicom u Bašćanskoj Dragi bila je dobra opcija, sad raditi u pošti, jest dizao sam se rano, ali nije bio problem. Vrlo brzo smo bili gotovi. Odspavao sam, otišao na plažu i tamo se družio. Biti djelatnik tamo u pošti, to je gospodin. Tamo je veza sa svijetom nikakva u to vrijeme bila i svi su te trebali, svi su dolazili i svi su me kužili, a to je bilo sjajno. U svakoj kući dobro došao, jesi li za cugicu, jesi li za pljugicu (smijeh). Bilo je fenomenalno.

Tada sam imao love, otišao sam kaj smo čekali jako dugo pošto se kod pokojnog Tinija Varge u Švedskoj snimao “Heroj ulice”, i mi smo bili uvježbani u četvrtom mjesecu. Sad čekamo sedmi mjesec, već je došao sedmi, svaki dan me zove ekipa tamo, ne mobitelom nego s telefonske govornice, a ja odgovaram na kućni telefon. Čujem u pozadini more, vrisak curica, ludilo, i bio sam dijete u to vrijeme, jednostavno love sam imao i sjednem na bus, rekoh budu mi poslali telegram. Stiglo je urgentno, a ja sam baš taj dan zapalio jedno tri dana na Rab s ekipicom, našlo se dobre škvadrice i dok sam pročitao telegram oni su morali otputovati. Kaj mi je preostalo tad?!

1985. odlazite iz Prljavaca...
Kad sam otišao nije krenulo još ništa, jednostavno tad sam rekao gotovo. Stavljam kopačke o klin i nema više. Trajalo je to jedno vrijeme, s time da sam imao povremeno gostovanje na razno raznim koncertima i sve, ali je ono što je bilo bitno to je bio Damir Šaban, Mazalo iz Smogovaca, moj bratić.

S kojim ste napravili predstavu “Gusti salon”?
Tako je. On je bio presudan jer je smušenjak i jednostavno, nakon što sam mu došao u kuću, skužio da bi mu bio koristan za “Gusti salon”. “Treba svirati harmoniku, blok flautu, treba nešto bubnjat, treba svirat gitaru, treba svirat tamburicu. On ima tri tona za odsvirat na violončelu jer kao Antun Gustav Matoš mora svirat violončelo” veli on meni. I ja zakopčavam šlic, izlazim iz wc-a, i rekoh završio sam nižu glazbenu za harmoniku, nešto bi se prisjetio još, gitaru znam koliko tebi treba za predstavu, a tamburica mi je smanjena gitara, blok flauta, pa to moraš biti retardiran da ne znaš svirat, a lupat, pa lupam po koljenima stalno. Probali smo, odmah sam krenuo u akciju drugi dan, složili tekst i složili izvrsnu predstavu. Sad nas još uvijek zovu i malo je teško jer je Antun Gustav Matoš već davno pokojni, Šaban ga je bome preživio, nadživio. Makar se nije vjerovalo (smijeh). On me tamo uključio i tamo smo se našli s Ripperom, on je ključan za tu situaciju.

Tada je došlo i do vaše suradnje s Pipsima...
Istina. Kad smo se našli na Fiju Briju 3, to je bio presudan momenat. Kad osjetiš groove, kao da je jučer bilo. Kao da između nije bilo razno raznih situacija. Nakon toga je krenulo. Počeo sam doma svaki dan akustičnu gitaru svirat, otvrdnuli su mi prsti, počeo sam nešto pjevušiti, lijepo vrijeme vani na zraku u mom dvorištu i počeo sam pisat pjesme. Složio sam pokoju kiticu i eto došlo je do Davorina i Bogovića prve generacije.

1998. izlazi prvi samostalan album “Sretno dijete” pod Croatiom Records...
To je interesantno. Kad sam složio taj album s ekipicom, Marijan Brkić je puno pomogao, ne samo što je on snimatelj i producent, on je još dolazio na probe. Iako sam sve uobličio on je još popravio naknadno što je trebalo. Tad je s nama radio Siniša Radaković. I dolazim ja s gotovim snimcima, a Amir Bakijarević moj jako dobar frend, on je još i stari DJ bio, pa producent, menadžer mnogima, tada je radio u Croatia Records. Tada je s njim u uredu bio, nećeš vjerovat tko – Dino Dvornik. Dino u svojih tjedan dana rada je radio s njim, i čim sam došao odmah se oduševio. Amir je znao već i prije neke snimke i odmah je zvao da se Bogoviću da 50.000 maraka avansa, da moramo iznajmiti neku kuću pod Sljemenom, i kaže “Tamo se morate pripremat i snimat, tamo ćemo prenijet opremu” (smijeh). Bilo je to prihvaćeno. Bilo je fora, možda malo naivno na momente, dječački, ali ipak kad radiš prvi album. Taj naivni dječak ti se dječacima iz Prljavog kazališta tolerirao, ali čovjeku u godinama baš i ne, i mnogi su tu pogriješili. Ipak sam uspio iznjedriti neke stvari koje su pozitivne. Povijest ide dalje.

Vaši matični utjecaji su punk i rock, no kada se pogleda zadnje dvije pjesme koje najavljuju album “Krenimo” i “Nizbrdo od ljubavi” su zapravo baladične, što je nekako drugačije od onoga po čemu vas šira publika pamti.
Ovako, da objasnim situaciju. Ako želiš biti uspješan bend, dođeš do izdavača, pokažeš mu kolekciju, on se oduševi, iz te kolekcije izabere ono što će biti najkomercijalnije, a što će donijeti najbolje. Tako je u svakom poslu. Ono najbolje ti je fakat izvrsno kad ti je taj posao gušt. Na ovom albumu ne znam koje bih pjesme izdvojio, tj. znam, mislim mnogi vele svaka pjesma je hit za sebe.

Zato što pjesme dolaze lagano do publike ili…?
Stvar je u tome što je Hrepa takav nevjerojatan lik. Predivan je čovjek, kako on tu poeziju stvara. To su takvi tekstovi, ma ludnica. Nisam niti dio njih htio poslušat, a već nove stvari izlaze. Nas dvojica smo se fakat dobro našli jer je on izuzetno presretan kad mu ja nešto izrazim, ne mogu ni ja reć da sam nekakav pjevač. Ja sam više interpretator. Ako pjesmu osjetim, znat ću je drugima prenijet. Ja sam fakat jebeni glumac. Nekako s godinama, bolje čuješ koliko god ti se čini da lošije čuješ, bolje čuješ sebe. Nisu to neke godine, kad je Jagger bio u mojim godinama, još mu brada nije počela rast, tek su stidne dlačice malo krenule (smijeh).

Zašto je trebalo 16 godina za novi album?
Stvar je bio u tome što su se mnoge stvari događale. Bogovići su se stalno mijenjali iz nekakvih razloga, a nemam sreće. Uvijek se nekako poskliznem. Sve je došlo nakon dva kompleta mršavih krava, na jedan komplet debelih.

Iz ove perspektive velika konstanta u vašoj karijeri je Hrastek.
On i njegova Violeta su krsni kumovi mom Karlu, tako da je to ostalo zabilježeno. Hrastek je bio čovjek. Jednostavno ako gledaš bili smo klinci, još od njegovog dvorišta i njegove kuće, njegovog pokojnog oca koji je imao na tavanu foto atelje, mračnu sobu. Nino je isto izrađivao slike, Nino je znao sve. On je bio čovjek koji je sve od oca i majke naslijedio, nije mu sve došlo s neba, ali on je bio čovjek za sve. Nas dvojica smo morali biti skupa, i mislim da baš zato što smo uporni u tome da budemo to što želimo biti, da su stvari tako posložene. Mislim da Nino čak ima više sluha od mene.

Koliko vam je u glazbenoj karijeri pomoglo to što ste uvijek bili okruženi dobrim glazbenicima? U Prljavcima je tu bio Brkić, sad je tu Hrepa.
Iskreno rečeno, uvijek je bilo bitno da je i jedan od njih tu. Možda je problem u mnogim bendovima što nagomilaju, a ne rade ravnotežu. Sada konačno imam ravnotežu. Imam Ernesta Vinkovića koji je nevjerojatan. Njega su dosad smatrali kao izvrsnim sviračem, ali kao čovjeka koji će malo teže u studiju nešto izvesti. Ako čovjek tako fenomenalno svira, onda mora biti kreativan, samo mu daj slobode. Sad je dobio slobodu. Ma čut ćeš sve. Stvar je da je u Kazalištu Brkić bio virtuoz, Jajo je po meni najtočniji i najjebeniji ritam gitarist. I ovo malo što sam slušao zadnje što su imali i dalje je tu ostao, ali prije je bio fenomenalan. Glazba nije preseravanje, nego je glazba dobar groove i točnost. Ako netko uspije još nešto dodati uz to, svaka mu čast.

Kako gledata danas na rad Prljavaca?
Nek mi ne zamjere, iskreno rečeno nisam baš toliko zainteresiran. Nikad nije bila naša zamisao koncerti zajedno s “Gori borovina”, i svirkama po dijaspori. Najveću euforiju dožive takvi glazbenici, ali tužno je to, mislim jebiga, dobro se zaradi. Otpjevat će “Mojoj majci” i pobrati ovacije, a pjesma nije zamišljena baš tak.

Novi album izlazi pod okriljem Dallas Recordsa. Jeste li zadovoljni promjenom izdavača?
To tek budemo vidjeli. Kao svaki izvođač naravno da u samom startu nismo zadovoljni, i to je apsolutno. Svatko vuče na svoju stranu. Gle, hoćemo svima sve najbolje, ali nemoj mene zakidat. Album izlazi za koji dan, vidjet ćemo. Jedva čekam da to krene pa da onda vidimo što će biti. Tu je i Lidija, naravno Martin Uzelac je stara duša benda, ali sad imamo dvojac, da vidimo što muško i žensko može. Kažu da hoćemo samo muške, a ne ženske, a imao sam i ženske u Bogovićima. Prvo sam imao basisticu Romanu i onda Biancu Ban, gitaristicu. Inzistirao sam na ženskom članu, a sad imamo rasku uz Martina. On je dragi vođa, a ona je raska, to su im nadimci. (smijeh)

Uvijek ste nekako bili beskompromisni i zauzimali poziciju anarhista, imam osjećaj da se to malo promjenilo…
Pa da, sad recimo u Hrepinim tekstovima ovo su više ljubavne pjesme. Ulovili smo njegovu fazu kad su bile više pjesme o ljubavnim prekidima. Mislim, svatko može biti beskompromisan u stavu bez obzira što je u glazbi.

Postoji i jedna kontroverzna pjesma na albumu, ali samo zbog toga što se zove “Prike”. Zove se “Prike” i u Hrepinom je narječju. Pjevamo je Neno Belan i ja. “Jebeš sve ovo, sjećaš li se dana, moje drvarnice prepune romana, gdje smo prvi put zapalili cigare što smo ih čopili od moje stare” to pjevam ja (smijeh). Meni je tako svejedno, to je narječje mojeg naroda, to je iz moje domovine, a kad je Vice Vukov pjevao “Suze za zagorske brege”, to je veličina. To što imamo narječja, što smo svoji, što se svi volimo, samo treba doć do nevolje, kad dođe do nevolje onda se svi volimo.

Imali ste koncerte i u Amsterdamu. Kakva su iskustva s takvih koncerata?
Ma lijepo je doći van, malo gostovati, otići na odmor, ali nema ljepše kad si ti ovdje, kad puna dvorana pjeva s tobom, na tvojem jeziku. To je ipak meni nekako najdraže. Nek pjeva i vani, ali kad mi pjeva doma, na mojoj grudi, iz koje se nisam micao, e to je to.

Što se može očekivati u Tvornici kulture?
Pa većinu pjesama s novog albuma koji će taman do tada izaći van. Može se očekivati dio pjesama s prvog albuma i dio pjesama iz ova tri albuma prije. Imao sam toliko gostovanja, postoji toliko pjesama koje bi htio izvesti.

Ipak se radi o 35 godina karijere...
Bome da. Da mi je netko rekao da ću doživjeti 35. i da ću imati još 35 karijere, rek, rekao bih mu da laže. (smijeh)