Mi nismo Story, Gloria ili Mila, ali od najvećeg hrvatskog tekstopisca u našem četvrtom razgovoru dobili smo ono najintimnije i najosobnije: odgovore na pitanja o sebi, supruzi Milici, neprežaljenom Lauferu i ‘prodavanju’ Robertu Knjazu.
Glazbenike dijelite samo na dvije skupine: one koji vas zabavljaju i one koje proživljavate, a u potonju skupinu nerijetko spadaju oni koje biste uvrstili u autobiografiju ili vlastiti Bildungsroman zbog svih onih stihova što daju smisao besmislu, boju bezličju i pogon pasivnome tijelu. Od respektabilnog broja glazbenika s kojima se autor intervjua imao prilike suočiti, ovo je bio najosobniji razgovor.
Tko je Damir Urban?
(pauza) Ako ću se ogoliti skroz, onda sam osoba koja puno više vidi loše strane, nego dobre. Iskreno, dobre ne percipiram i smatram ih normalnima. Svjestan sam svojih mana i neke pokušavam promijeniti, a u nekima uživam. Mislim da sam nedosljedan, promjenjivog raspoloženja, čangrizav, vjerojatno i sitničav, ali s druge strane sam spreman čuti tuđe sugestije i vrlo često, ako me netko argumentima pobije, prihvatiti tuđe mišljenje. Teško mi je samog sebe predstaviti… Nisam idealan, a ni ne želim biti. Meni je dobro i samo se nadam da sam ljudima oko sebe podnošljiv.
Posljednjih godina primjećujemo tvoju drugu stranu, stranu supruga, te tvoju drugu polovicu – Milicu, s kojom savršeno egzistiraš i na profesionalnom planu. Kako ona nadopunjava tebe kao umjetnika?
Ona je jedan od mojih autoriteta i moj moral u umjetnosti, a o umjetnosti znamo satima raspravljati, kao i o stvarima koje mene strašno zanimaju. S obzirom da ona ne radi puno radno vrijeme, a sjajan je organizator, bilo bi glupo da mi ne pomogne i olakša ovaj dio posla. Živimo od iste love, u istom stanu i dijelimo isti krevet, tako da nema tu velike stvari, niti smo se nešto specijalno ‘pogodili’. Mislim da smo oboje dosta tolerantni, bistri i kužimo da jedno drugome moramo pomoći, s obzirom da smo osuđeni jedno na drugo. 
Međutim, nije glazba jedino područje gdje se mi nadopunjujemo kao partneri. Mislim, da bi dvoje ljudi funkcionirali, a i da bi ti sam bio sretan, moraš partnera prihvatiti kao potpuno ravnopravnog, inače je to sve suludo. U njoj imam super prijatelja i partnera. Tu nema ništa specijalno i čudno mi je da netko može živjeti s nekim, a da ga ne zanima čime se druga osoba bavi.
Kad smo se mi upoznali danima bi visila s nama u studiju i danas mislim da bi nam čak bila u stanju nešto izmiksati. Jednako tako i mene zanima gdje provodi dane, kako su joj prošli kolokviji, što su joj studenti rekli i što sve radi. 
Ranije u neformalnom dijelu razgovora spomenuo si nam čitanje, što osobno smatram vrlo važnom stavkom u tvom umjetničkom djelovanju jer je vrlo očito da tekstovi nastali iz tvog pera nisu puko nizanje riječi, patetičnih slika i spajanje stilskih izražajnih sredstava iz pukog larpurlartizma. Koliko se tvoje osobno čitanje reflektira u tvojoj glazbi?
Ja sam u problemu: najradije bih da ne čitam. Čitam previše i onda je jako teško ne biti pod nekim utjecajem. Moram ti priznati da dugo vremena uopće nisam čitao, čak godinama nisam pročitao nijednu knjigu, do unatrag desetak godina kada sam počeo puno čitati. Nekako sam našao više vremena za sebe. 
Za čitanje i slikanje jednostavno moram naći vrijeme za sebe. Prije sam bio mlađi, pa sam vjerojatno imao energije brijati 24 sata dnevno, drogirati se, svirati i ne spavati. Sada kada imam koncerte, tri-četiri dana moram odvojiti za sebe i ne mogu raditi dvije stvari odjedanput. Kad čitam ili slikam onda sam nesposoban za komunikaciju.
No, što se tiče tvoje poetike, ona je najočitija u tekstovima tvojih albuma, posebice na posljednjem “Hello” koji je poetski najdorađeniji i kao takav puno vedriji od prethodnoga “Retra<<“. Stilske razine među njima se razlikuju i stoga me zanima je li to odraz književnih utjecaja?
Ne znam, ne mogu ti reći. U vrijeme “Retra” bio sam izrazito vedriji, a i čitao vedriju literaturu i zbog toga mislim da se moje stanje i ono što radim ne mora odraziti na albumu, može se čak dogoditi suprotno. U vrijeme snimanja “Helloa” čitao sam Saramaga i Marqueza i po tome bih trebao ispasti puno mračniji, kao da imam neki PTSP. Ne znam kako je album ispao vedar, nije trebao biti.
Kada smo kod mračnijih utjecaja, sjećam se vrlo dobro pjesme “Otjeraj” koja se nikada nije pojavila ni na jednom albumu, a izvedena je svega nekoliko puta, od čega je najpoznatiji nastup u Slozi iz 2002. godine. To je vjerojatno jedna od najboljih i najdubljih, ali svakako najmračnijih pjesama Urbana &4, a ipak, nikad se nigdje nije pojavila i više ju čak ni ne svirate. Što se s njom dogodilo?
Nažalost, ta pjesma je s albuma “Merkur” koji nikada nije izašao. Ona je čak studijski snimljena i to izvrsno. U studijskoj verziji gostuje Oha, nekadašnji udaraljkaš iz Mostar Sevdaha, koji je toj pjesmi dao jednu boju tarabukama da je to zbilja strašno dobro. Može se jednom dogoditi da danas-sutra tu pjesmu izvučemo, kao što smo učinili s “Mojom”.
Možemo li se nadati da će taj album ikada izaći?
Ne, u tom obliku sigurno ne jer je taj album kao cjelina loš. Siguran sam da je na njemu četiri-pet pjesama koje mogu ući u finalnu verziju, ali ima pet-šest pjesama koje su potpuna katastrofa.
A da predložimo neki live-koncert u kojem biste izveli samo “Merkur”?
Ne, jer su te stvari jako dobro snimljene. “Otjeraj” zvuči da se usereš i to je jedna od naših najboljih snimljenih stvari uopće. Što se baš te pjesme tiče, mislili smo je već negdje objaviti, ali kako nismo, onda kad jednom budemo radili neki ‘best of’ možda ju stavimo kao bonus. Ali naći će ona svoje mjesto…
Kako sada sjedimo u Tvornici kulture čekajući početak drugog Božićnog koncerta, znajući da je prethodni, kao i svi oni prethodnih godina, napunio i rasprodao Tvornicu, čini mi se da se libiš stvari podići na neku drugu razinu i zasvirati u puno većem prostoru od Tvornice kulture. Uvjerili smo se da možeš pred sebe skupiti tisuće ljudi na prošlogodišnjem Rokaj Festu. Koji je razlog tome?
A ja tebe pitam što onda? Što poslije toga? Kad bismo izabrali dobar dan, kad nema predsjedničke kampanje, kad ne bi bilo velikih koncerata 20 dana prije i poslije, dobar sponzor i dobra reklama i stvarno skupiš 3000 ljudi – što nakon toga? Što bismo mi kao bend radili? Da napunimo Dom sportova i da idemo svirati nakon toga u Piranhu? Meni je bolje ovako.
Ovako jašemo na nekom stalnom nivou. Održavanje one točke u životu kojom si nekako najviše zadovoljan je zapravo najveća umjetnost. Meni nije cilj doći do vrha brda s kamenom kojeg guraš, jer kad dođeš na vrh brda onda samo padaš.
Bolje je da me ljudi pitaju zašto ne odraditi Dom sportova, nego ga dobro odsvirati i za dvije godine kad me sretnu u KSET-u pitaju ‘Jebote, pa što je ovo? Šta radite u KSET-u’. Nema ničega nakon toga. Ne mislim svirati u Senju na maškarama.
Ono što se isplati izvođačima kao, primjerice, Cetinskom jest da im se nakon jedne Arene cijena digne – sviraju i dalje na istim mjestima, na nekim domjencima, svadbama, disko-klubovima, ali im je cijena puno veća. Ja ne sviram po takvim mjestima i takvo dizanje cijene mene ne vodi ničemu. Izgubio bih sve klubove jer bih za njih bio preskup i ne bih više imao gdje svirati.
Volio bih ja da jednom svirkom kupim novi auto i da ne vozim auto star 15 godina, ali za to treba dati guzice i još nisi siguran koliko će to dugo trajati. Strah me da bih takvom politikom za pet godina bio gladan, a ovako imam kontinuitet.
Mislim da to relevantni ljudi u hrvatskoj glazbi doista cijene, a među njima i naš najveći redatelj videospotova Radislav Jovanov-Gonzo koji je za tebe u intervjuu imao riječi hvale rekavši kako si ‘vrlo jednostavna osoba, iskusan čovjek, emotivan i iskusan glazbenik koji zna kako baratati s onim što želi. S njim se dovoljno naći na duploj kavi i dogovor je tu. S njim znamo što radimo, uostalom, on je glazbeni profesionalac i veliki glumac.’ Koja su tvoja iskustva s njim?
Gonzo je nevjerojatno naslušan i nagledan čovjek i, kako ja to volim reći od milja, fah-idiot. Vrlo brzo funkcionira. Ako objasnim što želim i što me zanima, ne mislim mu se petljati u posao i za vrijeme snimanja razmišljati jesmo li se ‘ukopčali’ ili ne. Ja sudjelujem u tom snimanju i na kraju kažem što mislim, ali se ne petljam u posao.
Kako je on režirao “Magnet”, možemo li očekivati njega i u dugoočekivanom spotu za drugi singl “Hiroshima” koji je već trebao biti objavljen?
Ne, odlučio sam malo promijeniti redatelja i uzeti Andreja Korovljeva. Problem što se dosad to nije snimilo jest to da me pukla megalomanska ideja da nakon dugo vremena želim imati pravi spot u pravom smislu te riječi, pa makar se i zadužio.
Zamislili smo to kao ratni spot na nivou stranih radova, uz pomoć jednog dijela oružanih snaga, gdje bismo koristili helikoptere, pirotehniku, uniforme, brdo statista i glumaca. Dotad imam domaću zadaću pogledati Kubrickov “Full Metal Jacket” zbog dvije scene koje će nam trebati za snimanje.
Ono što sve zanima pored projekata Urbana &4 jest neprežaljeni Laufer. Prije dvije godine ste čak odsvirali nekoliko koncerata, a i s Vavom si snimio “Jezik otkinutih ruža”, pa nas zanima što je s tim bendom?
Vava je čovjek s kojim super surađujem, što me jako veseli i stoga je “Jezik otkinutih ruža” nastala kad su na Harteru3 zvali Laufer. Ali to je zapravo naša suradnja, ne Laufera. Mi ćemo u budućnosti sigurno i dalje glazbeno surađivati, čak namjeravamo napraviti malu turneju s dvije akustične gitare i storyteller koncerte gdje bismo mi zavaljeni u stolice za stotinjak ljudi pričali zgode iz tog doba i usput odsvirali desetak najboljih stvari Laufera.
Ali Laufer u originalnom izdanju ne možemo očekivati?
Ne, ništa osim reizdanja prvog albuma “Best Off…” koji je upravo izašao na vinilu, nadolazećeg CD-a u limitiranom izdanju s live unplugged koncertom i multimedijskim sadržajem. Što se tiče vinila, super mi je vidjeti omot u velikom izdanju, a i što su stavili moje originalne crteže kao unutrašnjost omota. U svakom slučaju, to je moje prvo vinilno izdanje, ako ne računamo prve dvije singlice Laufera objavljene za radio-stanice i kompilaciju subotičkog festivala iz 1987. godine.
Ponukani reizdanjem smo razmišljali da sviramo, ali meni se to ne da i to mi je tlaka. Ja više ne poznajem te ljude. Prošlo je 15 godina i to su sada drugi ljudi.
Da, ali možda se to na radost publike ipak promijeni. Sjećam se koncerta iz 2005. godine u Karlovcu tijekom kojeg je, usput budi rečeno, jedan član benda saznao da je postao otac, i na njemu si izričito odbijao udovoljiti zahtjevu publike da otpjevaš bilo koju pjesmu Laufera, posebice traženu “Moju vodu”. Danas ipak pjevaš pjesme Laufera na koncertima Urbana &4.
Možda sam ja sa sobom drukčiji. Prošlo je puno vremena i te stvari su mi udaljenije, a samim time sam indiferentniji i nemam nekakav bunt prema tom periodu. S druge strane, na čisto sam sa sobom jer znam da se nekakvo ‘zombijanje’ Laufera neće dogoditi i zato nemam problem s tim pjesmama. Svirajući njih više se ne preispitujem.
Problem kod “Moje vode” je možda i u tome da te ponekad pjesma obilježi, a ti cijelo vrijeme misliš da radiš puno bolje stvari i barem ozbiljnije stvari. Kad imaš 40 godina, a ljudi te traže pjesmu koju si napisao s 18 godina dođe ti da se baciš s mosta jer znaš da si izbacio 50 boljih pjesama. Tu stvar na koncertima ne namjeravamo svirati kao bend, već ja sam na gitari jer to nije taj bend.
Za kraj, pitanje koje sam izbjegavao, ali nekako mi nije davalo mira, jest ono o gostovanju kod Roberta Knjaza u ‘Najvećim hrvatskim misterijima’, emisiji poslije koje je svakom iole pametnom gledatelju bilo vrlo jasno da se radi o jadnom pokušaju nasmijavanja publike i podmirivanja najplitkijih strasti provokacijom osnovnih ljudskih principa, što je, dakako, rezultiralo tvojim očiglednim nezadovoljstvom. Zašto si se prodao takvom šundu?
Knjaza poznajem već desetak godina i sudjelovao sam mu u već dvije emisije, tako da su mi njegove pizdarije bile simpatične. Ovoga puta se dogodilo to da mi je u to vrijeme izlazio album, a nisam znao da će se emisija emitirati s odmakom od pola godine, pa sam mislio to malo medijski pogurati. Da sam znao, ne bih došao. Druga stvar, dvaput sam se našao u situaciji za vrijeme snimanja da želim otići doma.
Gledaj, jedna je stvar kad ti od sebe radiš budalu, a druga je kad to netko pokušava od tebe napraviti – to nije isto. Svašta sam u životu radio, ali to je bio moj izbor. Ne mogu reći da sam se osjećao ugodno, niti da mi se emisija sviđa. To je najmanje njegova krivica, jer je problem bio što ja nisam imao scenarij, ali to je bio moj problem kao i svojevrsna pohlepa da se pojavim u vrijeme izlaska ploče.
foto: Dario Belić / Goran Čučković (Urban & Vava)
