Combichrist: “Biti mainstream jest pokazatelj uspjeha”

Combichrist po treći put dolaze nastupati u glavni nam grad Zagreb 5. ožujka i shvatili smo da nijednom nismo porazgovarali s ekipom ovog transkontinentalnog benda (ne smijemo reći norveškog jer ne bi bilo pravedno, kako zbog članova tako i zbog nimalo fiksne domene djelovanja) i stoga je bilo krajnje vrijeme da ispravimo ovu veliku nepravdu.

Kao iskupljenje donosimo razgovor s prvim čovjekom, arhitektom, autorom i umom onog što nazivamo Combichristom – gospodin Andy LaPlegua po prvi put za Muzika.hr o bendu, filmovima, uzorima, Zagrebu i Lady GaGi.

Andy, pa kako si? Koliko vidim, već ste poduže vrijeme na cesti s aktualnom turnejom, zar ne?
Da, i dalje snažno napredujemo. Obišli smo već cijeli svijet i čini se kao da smo oduvijek na turneji. Praznovjernici kažu da je treća sreća, ali vi ste imali dva iznimno uspješna koncerta u Hrvatskoj proteklih godina, posjetili ste nas u najranijim fazama djelovanja Combichrista, pa ste sigurno i razvili neku vezu s našom zemljom. Što mislite o hrvatskoj publici i što ona može očekivati od vas na trećem nastupu?
Gle, mi uvijek dajemo svoj maksimum i to je ono što se može i dalje očekivati kao standardni stopostotni show Combichrista. Ono što vam mogu obećati jest kombinacija pjesama s novog albuma “Making Monsters” na kojem će biti naglasak, ali, naravno, s dobrom dozom starih hitova.

Ikonografija Combichrista temelji se na poprilično mračnim, underground motivima poput demona, čudovišta i kojekakvih bića iz mraka, ali, s druge strane, vi ste daleko od underground benda. Štoviše, u kratkom ste periodu postali komercijalan mainstream bend. Zato me zanima je li mainstream ono čemu težite?
Mislim da je biti mainstream bend zapravo pokazatelj uspjeha. Uvijek sam radio glazbu radi same glazbe, glazbe kao umjetničkog oblika i nikad nisam pokušavao biti uspješan, već stvoriti nešto što će se meni dopasti. Upravo tome i dalje težim, a ako to većini bude zanimljivo – odlično! Moja se inspiracija pritom temelji na svijetu oko nas i možda je to razlog lakog poistovjećivanja s nama. Ali nikad ništa ne pokušavam, već samo stvaram…

Ovaj tip komercijalne prezentacije i korištenje javnih komunikacijskih kanala, među kojima prepoznajemo i filmsku industriju, čini se kao tebi vrlo drag komercijalni model. To se najbolje očituje u predstavljanju glazbe u poprilično popularnim komercijalnim uspješnicama poput ”Underworlda” ili filma “The Collector”.
Obožavam filmove jer su oni fikcija u koju možeš pobjeći barem na minute iz naše stvarnosti. Filmovi me uvijek usrećuju, pa mi je i sama suradnja s ovakvim ekipama i u ovakvim filmovima iznimna čast i zato mislim da ću uvijek težiti filmskom izrazu.

Spomenimo da su Combichrist ovih dana objavili i novi videospot za pjesmu “Throat Full of Glass” u režiji Chada Michaela Warda, poznatog po režiji spotova za Seven Saturdays, Brandona Ashleya i Dragonlord, odnosno fotografa zaslužnog za hvaljene promotivne fotografije Marilyna Mansona, Imperative Reaction, Fear Factory i The Razor Skyline.

Prije nekoliko mjeseci nastup Combichrista u Los Angelesu proglašen je jednim od 10 najboljih metal nastupa u protekloj godini. Osobno me taj podatak iznenadio i pomalo nasmijao jer Combichrist su daleko od metal benda. Što ti misliš o tome?
Mislim da je to energija koju ‘portretiramo’ na našim nastupima i koja proizlazi iz naših hardcore/metal glazbenih pozadina. Očito je da se misli na dojam koji ostavljamo kao live izvođači.

Na tragu toga, prilikom spomena i razgovora o Combichristu, mnogi vas nazivaju novim Nine Inch Nailsima ili čak novim Rammsteinom, no je li to doista pravedno? Usudio bih se reći da je vaš zvuk više temeljen na njemačkoj elektro sceni (trance) kasnih osamdesetih.
Mislim da smo mi novi Combichrist (smijeh). Mislim da nemamo veze s Rammsteinom, Nine Inch Nailsima ili njemačkim tranceom. Jednostavno smo elektronski bend koji je toliko toga inkorporirao u svoj zvuk da je teško uopće kategorizirati čemu bismo mogli pripadati. Ali počašćen sam kad nas ljudi uspoređuju s tim bendovima jer se radi o velikim radnicima i odličnom umjetničkom doprinosu.

Kad smo već kod dragih nam Rammsteinovaca, kako je biti na turneji s njima? Zanimljivo je kako vi kao najčešće klupski bend nastupate s momcima s aspiracijama prema stadionskim, dakle iznimno velikim koncertima. Koji je tvoj stav o tako velikim nastupima Combichrista? Je li vam možda ipak draža privatnija i puno energičnija, iz očitih razloga neposrednija atmosfera manjih dvorana i prostora?
Što se Rammsteina tiče, s njima je nevjerojatno biti na turneji. Momci su nam dali priliku iskusiti baš takve koncerte. Ali, teško je usporediti klupske nastupe sa stadionskim jer oba konteksta imaju svoje prednosti, iako, kao što si rekao, manje dvorane daju intimu. Najbolje ti to mogu opisati usporedbom jebanja i vođenja ljubavi, jedno je intimnije od drugog. Osobno sam sretan s onim gdje smo sada, tako da i ako ikad dođemo do statusa velikog stadionskog benda, uvijek bih želio nastupati u malim dvoranama radi tog osjećaja intime.

Zanimljivo da si to spomenuo jer klupski nastupi najbolje odražavaju vašu poetiku kao benda, posebice kada govorimo o brojnim vizualnim efektima i podražajima na pozornici koji nerijetko izazivaju različite kritike struke, ali i same publike. Možeš li, u tom duhu, pokušati načiniti razliku između kontroverze i efekta šoka?
Mislim da je danas iznimno teško, gotovo nemoguće, šokirati ljude, pa zato ni ne pokušavam takvo što. Pišem i nastupam kao umjetnik i performer, ne da bih šokirao. Ako nekoga uspijem isprovocirati, očito moji koncerti nisu za tu osobu… Možda bi se trebali obratiti Lady GaGi u tom slučaju.

Eto, kad si spomenuo GaGetinu, moram priznati da koristite slične motive u svom izričaju (smijeh). Oboje ste opčinjeni čudovištima… Bi li ikad pristao surađivati s jednim glazbenikom poput nje ili, možda, Marilynom Mansonom, rock-personi relativno bliskoj u performativom smislu (posebice uzmemo li u obzir da si surađivao s njegovim neposrednim suradnicima)?
(smijeh) Siguran sam da se stoljećima pisalo o čudovištima prije nas ili GaGe. Ali, bez obzira je li to Lady GaGa ili Marilyn Manson, uvijek sam za kolaboracije sa zanimljivim umjetnicima, bez obzira na to tko su oni.

Zanimljiv moment Combichrista jest svakako sempliranje filmova i citiranje poznatih filmskih tekstova u samim glazbenim kompozicijama. Koji je razlog tome i, ako mogu primijetiti, zašto baš naglasak na filmovima Stanleya Kubricka?
Ma znaš, zapravo sam prestao s time jer je iznimno teško boriti se s tim autorskim pravima, ali to sve dolazi, kao što sam ranije rekao, iz velike ljubavi prema filmovima. Nikad ne sempliram nešto samo zato što mislim da je to kulerski, već iz ljubavi prema filmu. Iako je Kubrick svakako jedan od mojih favorita u tom segmentu, ne sempliram isključivo njegove filmove jer doista ima filmova vrijednih pažnje.

Naposljetku, dotaknimo se i Mortiisa kao vaše predgrupe na nadolazećem zagrebačkom koncertu, ali i u ovom dijelu aktualne turneje. Odluka o uzimanju njih i sama kombinacija podžanrova je svakako zanimljiva jer se radi o sasvim drukčijem zvuku, poetici i performansu. Možeš li nam za kraj nešto reći o tome?
Već smo jako dugo razmišljali i razgovarali o potencijalnoj turneji s Mortiisom jer su nam dobri prijatelji, a činili su se kao odličan potez. Dosad nikako to nije uspijevalo jer su nam se dosadašnje turneje uvijek nekako poklapale i to u sasvim različitim dijelovima svijeta. Sada sam jako sretan što smo to ostvarili!