Černobil. Poprište najgore atomske nesreće u povijesti, postapokaliptična pustoš istočne Europe u kojem slobodno haraju divlje životinje, mutirane od 30 godina radioaktivnosti i ohrabrene nedostatkom ljudske prisutnosti. Zona u kojoj preživljavaju samo uporni avanturisti, hazarderi koji će pod cijenu vlastitog zdravlja prkositi nevidljivoj radijaciji.
Ili možete, kao ja, uplatiti 100 eura i lagano se prošetati zonom na idiličan proljetni dan.
Pripjat, Černobil, nuklearna elektrana V.I. Lenjin i kompletna zona ekskluzije skupa s nesrećom iz 1986. dio su mita koji se širio barem otkad je weba, no tek je izvrsna HBO-ova mini serija “Chernobyl” stavila nesreću u popkulturni momentum van europskih granica pa smo ovih dana svjedoci poraslim zahtjevima za turističkim paketima, slikama modnih influencera kako bezbrižno diraju radioaktivne predmete i naravno cijelim naramkom memova o RBMK reaktorima.
Prvi širi internetski fenomen Černobila proširila je izvjesna Elena, koja je pod nadimkom “kidofspeed” motorom ušla u ekskluzijsku zonu nekih 150 kilometara sjeverno od Kijeva i oko 2004. po prvi puta pružila kvalitetnije slike mjesta prije toga zabranjenog za javnost. Danas je Elenina priča nešto mutnija zbog mnogih preuveličavanja iz mog prvog odlomka, no mnogima je Černobil od onda predmet morbidne fascinacije.
Kako je izgledao turistički obilazak?
Kad sam prije mjesec dana završio u Ukrajini na službenom putu, nisam nimalo dvojio o potrazi aranžmana za posjet Černobilu i ovdje je pao prvi mit o zoni – ugovaranje turističkog odlaska u elektranu, Pripjat i obližnja sela bio je jednostavniji od kupovine karte za Plitvička jezera. Za ture po zoni je licencirano nekoliko agencija i stranice poput Tripadvisora nude jednodnevne izlete po cijenama od 89 dolara naviše, uz uvjet da se javite dovoljno rano – ukrajinska vlada mora potvrditi i evidentirati sve posjetitelje.
Nakon uspjeha serije nalazak aranžmana sigurno će postati teži, no ugovaranje prije premijere Chernobyla bilo je trivijalno, a turistički autobus bio je jedva popunjen.
Sigurnosne mjere i stroga kontrola
Sama zona sastoji se od 30 i 10 kilometarskih obruča oko nuklearne elektrane, svaka sa svojim pravilima ponašanja i kretanja. Ukrajinske službe revno čuvaju ulaz u obje i provode mjerenja radijacije i kontrole putovnica, a posjetitelji moraju cijelo vrijeme nositi uređaje za praćenje. Nepraćenje pravila vas može koštati izbacivanja iz zaštićenog područja, ili kao mene, prisilnog brisanja nedozvoljenih fotografija.
Sigurnosne mjere variraju ovisno o razini radijacije, pa se u nekim selima na rubu zone čak dopušta dodirivanje predmeta, iako je svugdje propisano nošenje dugih rukava i zatvorenih cipela. Takve mjere nisu impresionirale par sada vjerojatno sterilnih intelektualaca iz moje grupe koji su zbog toga morali izlet dovršiti u bijelim zaštitnim odijelima ili čekati prijevoz do Kijeva na prvoj vojnoj kontrolnoj točci.
Jezive scene i “disaster porn”
Do dolaska u Pripjat, grad u kojem je nekada živjelo 50 tisuća radnika elektrane i njihovih obitelji, tura je bila izlet. Priroda je napravila svoje i manja sela su gotovo u potpunosti utonula u lišće, no “hruščovke” toliko velikog grada niti 30 godina odsustva ljudske ruke nije uspjelo sakriti. Jezive scene praznog grada, napušteni vrtići, trgovi i dućani asociraju na Trnsko ili Siget u nekoj paralelnoj dimenziji i približavaju humane aspekte nesreće više od same serije.
Razasuti svakodnevni predmeti poentirali su značaj grada koji čeka svoje ljude, iako su neki od njih jako očito namješteni za fotografiranje, “disaster porn” donedavno rezerviran za ratne reportere i avanturiste. Iako je radijacija na pojedinim mjestima bila zaista visoka, cjelodnevni boravak u Černobilu ozračio me koliko i prekooceanski let.
HBO-ova serija i zaključak
Sam HBO-ov “Chernobyl” nije samo vrhunsko ostvarenje na području kinematografije, glume i pripovjedanja, nego je prirodan nastavak istinitih priča i potrage za realnosti na malim ekranima. “American Crime Story”, “Abducted in Plain Sight”, “The Act” i “Narcos” u manjoj ili većoj mjeri pomiču granice medija u ovo valjda vječnom zlatnom dobu televizije koje od Sopranosa naovamo ne posustaje.
Černobil nije zabavni park niti je prva u nizu sirovih priča o ljudskim tragedijama, no njen uspjeh u post-Game of Thrones svijetu nagoviješta da nas čeka još mnogo sličnih djela.
Ne nasjedajte na priče o avanturističkom riziku, ali niti o nonšalanciji polugolih influencera, iako je Černobil moguće proći samo s ljudima koji znaju što rade i dalje je poprište nesreće i kao da idete na ground zero u New Yorku ili u Bataclan u Parizu, malo poštovanja nije na odmet.
Čitavu galeriju pogledajte u nastavku:
