Candye Kane – žena koja je istinski proživjela svoj blues

4940

Pred skorašnji nastup na 1. Zagreb International Blues Festivalu, razgovarali smo s američkom blues-kantautoricom Candye Kane.

Candye je osoba osebujnog životopisa kao stvorenog za holivudski film. I to oskarovskih ambicija. Njena priča uključuje iznimno teško djetinjstvo te odrastanje u predgrađima Los Angelesa u društvu glazbenika poput Los Lobosa, ali i bandi.

Zatim pridruživanje punk-subkulturi LA-a početkom osamdesetih, koja je uključivala vrlo liberalne stavove prema seksu, pa je Candye radila i u seks-industriji. Nakon kraćeg pokušaja u country-vodama, Candye se okreće bluesu. Danas je jedna od najcjenjenijih novijih američkih blues-pjevačica, a uz to je vrlo socijalno angažirana na pitanjima poput prava seksualnih manjina i radnika u seks-industriji, ali i pomoći djeci sa oštećenjima u razvoju. Nedavno je Candye pobijedila u po život opasnoj bitci s rakom gušterače.

O svojoj muzici, bluesu općenito, ali i o svom neobičnom životu, Candye nam je vrlo otvoreno pričala u telefonskom razgovoru.

Dobar dan. Kako ste i gdje ste?
Dobro, hvala. Vozimo se po Norveškoj u kombiju, imamo danas nastup u gradu u blizini Osla. Prolazimo kroz nekakve tunele, pa samo opet nazovite ako se veza prekine.

Kako Vam je u Europi?
U Europi mi je odlično. Zato već dugo godina i dolazim dvaput godišnje. Mislim da publika u Europi ima veće znanje o glazbi, više joj je stalo do nje, te su glazba i umjetnost ovdje više dio kulturne tradicije negoli su to u SAD-u. U SAD-u se umjetnost smatra luksuznom, dok je ovdje dio obiteljske kulturne strukture.

Muziku podržava

No, blues je američka tradicionalna glazba. Mogu li uopće ljudi iz drugih krajeva svijeta razumjeti blues?
Istina je da je blues američka roots-glazba, no istovremeno je to glazba koja je u Americi jako podcijenjena te je prati specijalizirana, underground publika. Blues je zapravo popularniji u Europi nego u SAD-u.

Odrasli ste na punk-rocku. Kako ste došli do bluesa?
Bila sam dio punk-rock scene Los Angelesa osamdesetih, ali nikada nisam svirala tu vrstu muzike. Svi smo svirali nekakvu glazbu, ne zbog novca, već zato što smo voljeli glazbu. To je samo po sebi bilo anarhistički. Također, u to doba sam radila kao striperica i toples-model. Zbog toga što sam bila striperica koja svira country sam smatrana anarhisticom i uklapala sam se u punk-rock ideologiju. No, nikad zapravo nisam bila punk-rock glazbenica, iako su svi moji prijatelji bili, a ja sam izgledala kao jedna od njih.

Glazbena scena osamdesetih u LA-u nije bila samo punk-rock. Mogli ste vidjeti i Los Lobos i Dwighta Yoakama ili Jamesa Harmana ili Circle Jerks ili The Blasters, sve u jednom koncertu. Dakle, bilo je izmiješano puno različitih stilova, rockabilly The Paladinsa sa jump-bluesom Jamesa Harmana ili 50’s rock The Blastersa s punk-rockom Circle Jerksa.

S vremenom sam naučila da je u bluesu bilo puno žena, žena krupnije građe koje se nisu bojale izraziti svoju seksualnost i progovoriti o određenim političkim pitanjima, te je tako blues postao moj dom.

Spomenuli ste Los Lobos. Prije koji dan su imali nastup u Zagrebu.
Stvarno? Oni su moji jako dobri prijatelji. Moj najmlađi sin Tommy je kršten u istoj crkvi na isti dan kao i kćerka Cesara Rosasa iz Los Lobosa. Poslije smo imali zajedničku proslavu na kojoj su Los Lobosi svirali. Cesarova pokojna žena Sandra je bila moja dobra prijateljica. Dok sam bila tinejdžerica gledala sam Los Lobose u parku Lincoln u blizini mjesta gdje sam živjela, a kasnije su svirali i punk-rock pubovima u koje sam zalazila. Cesar je bio i jedan od producenata na mojoj prvoj ploči “Home Cookin'”.

Imali ste teško odrastanje. Glazba općenito može pomoći ljudima s problemima da se otvore, no možda nema bolje muzike za to od bluesa.
Slažem se. Mislim da je moja vrsta bluesa drukčija po tome što nastojim pisati pjesme koje osnažuju, koje nose pozitivne riječi i koje čine da se ljudi osjećaju bolje. Definitivno čine da se ja osjećam bolje. Ako pjevam ‘ja sam superheroj’ ili ‘ja sam najčvršća živuća cura’ 250 dana u godini, počinjem se osjećati bolje, što ublažuje dosta boli koju sam iskusila u djetinjstvu.

Blues-pjesme su uglavnom o pijenju viskija i trčanju za ženama, pa možda same po sebi nisu vrsta glazbe koja liječi. No blues je oduvijek korišten kao pomoć ljudima koji se osjećaju jako potišteni, stoga možda ipak jest najpogodnija vrsta glazbe kroz koju ljudi mogu preći preko svojih problema.

Iz naslova Vaših albuma je očito da oni reflektiraju vaš život. Znači li naslov novog albuma “Supehero” da sebe vidite kao superheroja nakon što ste pobijedili tešku bolest?
Ne, zapravo sam htjela reći da ne morate biti superheroj da biste se tako osjećali. Mislim da smo svi superheroji s obzirom na način na koji se krećemo kroz život. Postoji toliko izazova i prepreka na putu od djetinjstva do starosti. Sigurno ih neki od nas imaju više a neki manje, ali ako svi prihvatimo ideju da imamo dovoljno snage u sebi da ih sve prebrodimo, onda razmišljamo kao superheroji. Očito ne mogu letjeti i skakati sa zgrada, pa kad kažem da sam supeheroj to je metafora kojom se nastojim ohrabriti da pređem preko nedaća.

Svojom glazbom pomažete i drugim ljudima. Možete li nam reći nešto o Vašem humanitarnom radu?
Smatram da je vrlo, vrlo važno u životu nastojati biti najbolje ljudsko biće koje možete biti. To je pitanje koje si često morate postavljati: ‘Jesam li najbolja osoba koja mogu biti? Radim li sve što mogu kako bih bio ta osoba?’. Mnogi dobiju negativan odgovor na ta pitanja. Dajem svoju glazbu i glas ciljevima za koje smatram da ih se treba čuti i radim sve što mogu da pomognem onima koji trebaju pomoć. To je moj način na koji nastojim biti najbolja osoba što mogu biti.

Postoji li za Vas razlika između muškog i ženskog bluesa?
Postoji. Imam mnogo heroja u bluesu. Luther Allison je bio sjajan tip te sam imala sreću da ga upoznam i čujem njegovu filozofiju o muzici. No, općenito muški blues-bendovi najčešće pjevaju o pijančevanju i ženama, dok su moje pjesme iz ženske perspektive i govore o drugim ženama.

Muškarci također vole moje pjesme, no žene se posebno mogu povezati s njima jer pjevam o voljenju svog tijela, prihvaćanju istog u bilo kojoj veličini ili o voljenju sebe i kad postanete starija, a to su teme na koje su žene malo osjetljivije od muškaraca jer nam mediji stalno govore da nismo dovoljno mlade ili dovoljno mršave ili dovoljno lijepe. Pomaže i što imam sjajnu gitaristicu u bendu u koju se druge žene mogu ugledati.

Mislite li da moderni blues ima problem što se premalo bavi pričama iz stvarnog života suvremenih ljudi? Danas blues sviraju bijeli studenti koji pjevaju o nekadašnjim životima crnih farmera. Smatrate li da se blues mora ažurirati po tom pitanju?
Najvažnije za blues je da ste iskreni i pjevate o svom iskustvu, a ne nastojite zvučati kao stari crnac, dok ste zapravo bijeli klinac iz New Jerseya. Mnogi blues-svirači rade tu pogrešku što imitiraju umjesto da nastoje razviti svoju priču. Svi imaju svoje probleme i muke u životu, pa postoji način za sve da pišu blues-pjesme iz osobne perspektive koje će biti iskrene.

Možete li nam reći nešto o novom albumu? Kako se razlikuje od prethodnih?
Nisam sigurna da se previše razlikuje. To je moja deseta ploča i glavna razlika je da sam je po prvi put producirala ja u suradnji sa svojom gitaristicom Laurom Chavez. Dosad nisam radila produkciju. Drugo po čemu se razlikuje je da sam skoro umrla od raka, te se osjećam vrlo sretno što sam živa, pa je ploča osobnija i odnosi se na moj trijumf nad rakom.

Kako uspijevate biti na turneji veći dio godine?
To je nešto što moram raditi kako bih živjela. Od toga živim, a mislim kako posvuda ima puno ljudi koji žele čuti poruku života i iscjeljivanja. Moj nastup ima puno veze s tim. Biram riječi i pjesme koje ohrabruju. Imala sam jako teško djetinjstvo, mama mi je bila pomalo luda i verbalno me zlostavljala i psovala još otkako sam bila jako mala curica.

Jednom kad sam počela pisati pjesme koje su bile snažne i pozitivne moj život se promijenio te sam se počela osjećati bolje. To je jedan od razloga zašto još uvijek imam toliko nastupa, jer želim ljudima pružiti nadu i primjer opstanka.

Muziku podržava