Svi stoner rock fanovi jako dobro znaju tko je Brant Bjork. Čovjek koji je krajem ’80-ih uz Josha Hommea, Johna Garciju i Chrisa Cockrella (kasnije Nick Oliveri) zarolao cijelu priču s Kyussom, jednim od najutjecajnijih desert rock bendova i predvodnika svjetske stoner rock scene.
Kasnije je na red došlo i bubnjanje u Fu Manchu, potom bogata solo karijera te ‘zavrzlame’ oko Kyuss Lives! koji se preimenovao u Vista Chino.
Nakon što smo se prošle godine uživo družili s Johnom Garcijom, sada je došao red i na razgovor s Brantom koji sutra, 19. listopada, dolazi u Vintage Industrial Bar s vlastitom desert karavanom u sklopu “Gree Heen” europske turneje i promocije solo albuma “Tao Of The Devil”.
Par dana nakon što smo mu proslijedili pitanja, dočekalo nas je ugodno iznenađenje. Naime, stigla nam je audio snimka intervjua, odnosno naših pitanja koja mu je čitao tour menadžer Steffen ‘Banana’ Roedel, dok je Brant na njih strpljivo odgovarao.
Puno smijeha i opuštene atmosfere kroz 10 minuta razgovora, možete poslušati ispod ili jednostavno pročitati što nam je Brant imao za reći.
Za početak, moram priznati da mi je interesantno kako si konstantno u procesu snimanja albuma ili na turnejama. Dosadi li ti ikada nešto od toga ili imaš toliko puno ideja da ne znaš što bi prije? Na kraju krajeva, što te motivira da budeš toliko produktivan?
Glazba je moja strast i dar, ali također i moj posao. Zbog toga odlazim na posao. 🙂
Posljednji solo album “Tao of The Devil” ima taj ‘vintage’ zvuk. Koliko je zahtjevno zadržati taj duh drugog vremenskog razdoblja?
Slično je očuvanju starog zanata, koji više nije mjerilo. Mislim da je očuvanje tog klasičnog rock duha razlog zašto sam ovdje kao glazbenik. Nije nešto toliko teško i komplicirano. Jedna osoba mi je rekla da pranje suđa nije ni jednostavno ni teško, samo je nešto što se mora napraviti. Stvar je samo u načinu razmišljanja.
Možeš li napraviti usporedbe ili izdvojiti neke prednosti i mane situacija kada se nalaziš u bendu ili s druge strane, kada se posvetiš solo karijeri. Što se po tebi više isplati ili ti je možda uzbudljivije?
S obzirom da su to dvije različite stvari, obje su vrijedne na svoj način. Biti dio benda je uzbudljivo u smislu surađivanja i tog međuovisnog duha istomišljenika koji rade zajedno. S druge strane, solo rad je vrijedan zbog toga što dosta glazbenika drži kontrolu nad kreativnim smjerom kojim žele ići. Kad si solo glazbenik možeš se jednostavno prepustiti kreativnom procesu. Nastojim iskombinirati to dvoje.
Je li ti solo karijera promijenila način na koji doživljavaš mnoge životne stvari? Uz napete situacije u bendovima, je li to sve za tebe na neki način bila životna lekcija?
Da, glazbena karijera mi je uvijek bila životna lekcija. Nisam planirao postati solo izvođač, ali gledajući unazad, nije jednostavno biti u bendu ili zadržati njegovu većinu naročito ako su bend osnovali mladi umovi i mladi ljudi. Jer djeca odrastu, postanu muškarci, imaju različite ideje i žele krenuti u nekom svom smjeru. To je ono što se dogodilo u mom slučaju. Ipak, uživam u solo karijeri.
Sada kao solo izvođač, a još uvijek i multi-instrumentalist i autor, kako bi opisao proces pisanja novoga materijala? Je li povezano s određenim raspoloženjem ili nečim sličnim?
Ne držim se propisanog procesa. Osjećam da je glazba koju želim stvoriti već unutar mene, a na meni je da otkrijem način kako je osloboditi u bilo kojem trenutku. I to je izazov.
Poznato nam je da u Zagreb ne dolaziš sam, već s bendom, i posebnim gostom Seanom Wheelerom. Što imaš u pripremi za hrvatski nastup? Možda nešto što ne znamo… 🙂
Nastupanje svake večeri je naša priprema. Radimo ono što radimo i to čime se bavimo ćemo donijeti i u Hrvatsku. Glavni cilj nam je pokrenuti ljude s vlastitom glazbom, što vjerujem i da će se dogoditi.
U jednom intervjuu ove godine rekao si da je reunion Kyussa ili Vista China apsolutno moguć. Je li se nešto promijenilo kada je riječ o neslaganjima među članovima ili potencijalnog okupljanja u budućnosti?
To nas vodi na ono što smo govorili o bendovskoj karijeri. Kyuss je u punom smislu bio takav bend. Bili smo klinci, a kako smo odrastali shvatili smo da kolektivno jednostavno ne dijelimo isti način razmišljanja. Je li moguće da se uskladimo po tom pitanju dovoljno dugo da dođe do potencijalnog reuniona benda? Sve je moguće. Bila je luda sreća što smo se uopće oformili, i zbog toga kažem da je sve moguće. Bi li se kladio na to? Vjerojatno ne bih, ali moglo bi se dogoditi.
Kako pamtiš rane dane i odrastanje s Johnom Garcijom, Joshom Hommeom i Nickom Oliverijem? Kako pamtiš to doba ‘generator partyja’ (op.a. bendovi u Palm Desertu koristili su agregate za svirke u pustinji) i općenito život u Palm Desertu?
Mislim da ljudi kad vide ta imena stvore ideju tko su ti ljudi, odakle su i što su radili. Međutim, bili smo mladi, isfrustrirani klinci. Živjeli smo usred pustinje, i u to vrijeme nije bilo kul živjeti tamo, nisi imao što za raditi. Iako smo kao djeca bili različiti, povezala nas je glazba i punk rock. Zato smo pomislili možda je glazba rješenje da se riješimo ekstremne dosade. 😀 Imam osjećaj da je tako mnogim klincima u malim gradovima.
Što je u pripremi nakon završetka turneje? Čini mi se da uvijek imaš neke kreativne ideje u rezervi…
Novi album. Vratiti se na posao i raditi još nove glazbe.
I za kraj, kada bi morao izabrati osobu, bilo glazbenika ili ne, koji je itekako utjecao na tvoj život, koga bi odabrao?
Dobro pitanje. Vjerojatno više nego samo jednog. Zapravo, inspiriran sam ljudima koji imaju hrabrosti i stoje iza onoga u što vjeruju. Ljudi poput Muhammada Alija, Johna Lennona i Boba Marleya. Ljudi poput njih koji jednostavno imaju dovoljno hrabrosti da se bave s onime čime osjećaju da se trebaju baviti. Ipak, Muhammad Ali je moj svevremenski heroj.
