Bobby Gillespie: “Glazba pomaže jačanju duha, ali ne može puno doprinijeti samoj političkoj promjeni”

Filozofski teatar u novom ciklusu na lokaciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, 29. siječnja, dovodi dva zanimljiva gosta.

U pitanju je Bobby Gillespie, pjevač škotske rock grupe Primal Scream i nekadašnji član sastava The Jesus And Mary Chain te poznati talijanski, ali i općenito jedan od najinteresantnijih suvremenih filozofa, Franco ‘Bifo’ Berardi.Nakon kratkog razgovora s urednikom i voditeljem Filozofskog teatra, Srećkom Horvatom, saznali smo da je posljednji album Primal Screama inspiriran Bifovom filozofijom, iz čega se ovaj spoj gostiju sasvim logično nametnuo kao idealna kombinacija unutar novoga ciklusa.Pred nadolazeći glazbeno filozofski dijalog, telefonski smo se čuli s Bobbyem te mu postavili neka pitanja prigodne tematike.Kakav je osjećaj dobiti priliku biti jedan od sudionika u ovakvoj vrsti glazbeno filozofske diskusije s Francom ‘Bifom’ Berardijem?
Moram biti iskren da ovo nikada prije nisam radio. Ovo je prvi put da sudjelujem na događaju kao što je ovaj. I zaista mi laska što su me pozvali.

Uočila sam da ti i Bifo imate nekoliko poveznica, oboje ste odrastali u industrijski razvijenim gradovima, Glasgowu i Bologni, okruženi radničkom klasom. Međutim, što te osobno potaknulo da kreneš u analizu njegovih radova? Na kraju krajeva, njegova filozofija je imala direktnog utjecaja na posljednji album Primal Screama “Chaosmosis”.
Prije šest ili sedam godina, nisam točno siguran kada, u knjižari sam pronašao njegovu knjigu “The Uprising”. Činila mi se jako zanimljivom, pa sam nakon toga kupio i ostale knjige koje je napisao, kao što je naprimjer “After The Future”. Jednostavno sam postao fan njegovog pisanja i njegovih ideja. Sviđa mi se činjenica što on gleda na kulturu 21. stoljeća pod neoliberalnim kapitalizmom, analizira kulturu onako kako je on vidi, zajedno s efektima te iste kulture na ljudska bića. Jako ozbiljno gledam na ono što se događa u svijetu i jako je teško pratiti vijesti i zbivanja, a pritom ostati objektivan bez da te to ne dira na nekoj osobnoj razini.Njegova stajališta su mi bila bliska i razumljiva, dok s druge strane moram priznati da je moje mišljenje odmah u startu suprotno od onog što mi etablirani mediji serviraju. Kod njega se osjeti ta ljutnja, ali i empatija prema ljudima i jaki osjećaji. Sviđa mi se njegova ironičnost i humor. Nisam akademski građanin, nikada nisam išao na fakultet, ali ono što mi se najviše sviđa kod Bifa je to što se koristi ‘jezikom’ koji većinom mogu razumijeti.Puno akademskih tekstova su pretežito samo za akademske građanine i vrlo su nepristupačni običnom čovjeku. Bifo je jako dobar komunikator. Zaista je potrebno da nam netko jasno, jezgrovito i direktno objasni probleme povezane s ovim svijetom i ovom kulturom. Jer je toliko kamuflaža, vladinih i korporativnih vijesti. Predstavljaju ti samo ono što sami žele da vidiš. Za mene i moje prijatelje važno je da postoji netko kao što je Bifo tko bi pisao ovakve knjige i tko bi objasnio stvari kakve i jesu.Jednom prilikom si izjavio da si se oduvijek nastojao boriti protiv sivila i sterilnosti modernog društva. U okvirima današnjeg društva, što u najvećoj mjeri utječe na to sivilo?
Mislim da ljude guši neoliberalni kapitalizam. Mislim da se smanjuju plaće i jednostavno smatram da je razlika između najbogatijih i najsiromašnijih zaista prevelika. Ljudi su postali depresivni i beznadni i shvaćaju da od meritokracije nema ništa i da se nikad neće iščupati iz društvenog statusa u kojem se nalaze. Jedino što možeš je eventualno postati kriminalac.

Taj stari san koji su nam prodavali, da ako se dovoljno jako trudiš i radiš i dio si te radničke klase, da možeš postati srednja klasa i da tvoja djeca mogu imati bolji život, možda si čula za to. Toga sada više nema. I mislim da su ljudi svjesni toga, zato su ljuti, depresivni i isfrustrirani. Zbog toga se ljudi diljem svijeta polako primiču i priklanjaju nacionalističkim desničarskim pokretima. Sjećam se ’70-ih godina kada sam bio tinejdžer, i tada je također sve bilo sivo (smijeh). Bilo je jako depresivno.

S druge strane, rekao si da ne želiš protestirati previše, jer si na kraju dana ipak samo pjevač u rock’n’roll bendu. Nastojiš li i dalje protestirati protiv sličnih stvari iz svojih ranih dana?
Da, ali nisam uključen u nikakve političke stranke, i nisam aktivist, to sam mislio kada sam rekao da sam samo pjevač u rock’n’roll bendu. Čitam i govorim o stvarima koje me muče i uznemiruju i nastojim to pretvoriti u umjetnost. Zapravo s time sam to i mislio. Na kraju krajeva, nisam političar, nisam dio neke političke stranke.

Možda je to način kako da budem koristan i možda je to samo nekakav poticaj za bijes. Svi moji prijatelji su isti, ljuti su, a ne znaju više ni na što su ljuti i osjećaju se bespomoćnima. I o tome ćemo također Bifo i ja razgovarati – što mi zapravo možemo napraviti i kako riješiti te probleme.

A kako bi ti nastojao riješiti te probleme, odnosno kakvi su tvoji trenutni filozofski pogledi po tom pitanju?
Nastojim zabaviti ljude. Ne želim biti nihilističan. Bio sam nihilističan kad sam bio mlad, ne želim više biti takav. Kad si nihilističan i počneš uzimati droge, neutraliziraš samoga sebe, i to je ono što oni žele. Oni nastoje stvoriti energične i inteligentne ljude koji znaju komunicirati, ali da sami sebe neutraliziraju. Ali to je ono što oni žele, žele pokvariti stvari.

Prošle godine smo izbacili novi album, i bilo mi je rečeno da neki televizijski programi ne žele da gostujem kod njih jer sam previše politički nastrojen. O tome se radi, cenzuriraju nas. Većina izvođača nema ništa za reći i često znaju pjevati o besmislenim stvarima. Nemaju svoje mišljenje, ja ga imam. Ali korištenje tog mišljenja u ovoj kulturi je jako limitirano. Na našim nastupima ljudi se jednostavno samo žele dobro provesti. Samo žele plesati. Tako da ne znam. Osjećam ljutnju, ali također imam osjećaj da smo bespomoćni i ne znam što zapravo možemo napraviti.

Ne misliš li da je muzika ipak najidealniji medij za proširivanje ljudskih horizonata i svijesti?
Zaista ne znam. Znam da glazba može učvrstitit neka tvoja uvjerenja, za koja nisi bio ni svjestan da vjeruješ. Ali nisam siguran može li glazba utjecati na nečiji um. Teško je za reći. Svakome je poruka drugačija. Neki ljudi jednostavno vole samo plesati i opustiti se uz muziku.

Netko može iz pjesme izvući nešto što na njih djeluje na umjetnički i kreativan način, dakle može se doživjeti na više različitih razina. Teško je reći. Mislim da glazba ne pomaže toliko, ona više pomaže jačanju ljudskog duha, ali ne može puno doprinijeti samoj političkoj promjeni.

Spomenuo si pjesme iz kojih svatko izvlači nešto drugačije. Primjerice u pjesmi “Higher Than The Sun” se nalazi stih “I believe in live and let live, I believe you get what you give”. Smatraš li da si postigao sve što si želio u životu?
Jako sam sretan. Imam prekrasnu obitelj, divnu ženu. Još uvijek radim kao kreativni umjetnik. Sretan sam, znaš. To je ono najbitnije.

U jednom intervjuu si spomenuo da bi “Higher Than The Sun” bila najbolji izbor za tvoj epitaf…
(smijeh) Ne znam, možda sam bio mlad kad sam to rekao, stvarno ne znam (smijeh).

A s druge strane, za “In My Hour of Darkness” Grama Parsonsa i Emmylou Harris, si rekao da bi htio da nju sviraju na sprovodu…
(smijeh) Možda bih to ipak promijenio i stavio nešto smiješno.

Što bi sada izabrao? (smijeh)
Morao bih razmisliti, ali svakoga tjedna je neka druga pjesma (smijeh). Tako da da, nešto smiješno bih izabrao.

Jesi li do sada imao priliku čuti neke bendove ili izvođače iz bivših socijalističkih zemalja?
Mislim da nisam imao prilike čuti.

Primjerice srpska grupa Disciplin A Kitschme je gradila svoju karijeru u Londonu ’90-ih…
Da, nisam nažalost nikada čuo za njih.

No dobro, vratimo se na Primal Scream. U Hrvatskoj se primjerice vaša pjesma “Movin On Up” koristila u reklami za majonezu. Kako sada gledaš na korištenje tvoje glazbe u promidžbene svrhe?
Trebali smo novac za osnovne stvari. Trebali smo isplatiti plaće, imali smo studio, morali smo platiti najamninu i za to i za ured koji smo imali, i za još drugih stvari. Prestali smo dobivati velike akontacije od izdavačkih kuća, pa smo morali od negdje drugdje dobiti novac koji nam je trebao.

Zbog toga smo se odlučili na to s reklamama. Jer smo tako jednostavno mogli skupiti dovoljno novca i otplatiti najamninu za studio, za cijelu godinu. Zbog toga smo to napravili.

To je u potpunosti razumljivo. I za kraj, ima li Primal Scream namjeru posjetiti Hrvatsku u neko skorije vrijeme?
Voljeli bismo vrlo rado.

Još ove godine?
Bilo kada, ali da, ako možemo to ikako iskombinirati, voljeli bismo doći kod vas.