Bad Mushrooms: “Nevjerojatno je da publiku ne interesira nešto novo u muzici”

3101

Jedan od najboljih mladih bendova u Hrvatskoj, koji se predugo i prečvrsto držao isključivo obrada velikih bendova, u prvoj polovici rujna održao je pet uzastopnih koncerata u Engleskoj.

Nakon te mini turneje porazgovarali smo s Goranom Odžaklieskim,
bubnjarom i vođom Bad Mushroomsa, o turneji u Engleskoj i daljnjim planovima
benda. Bend je također prije nekoliko mjeseci objavio prvi autorski materijal, EP “Put do vrha“.

Malo nam predstavi bend, što svirate, tko vam je u postavi…
Bad Mushrooms zagrebački je rock i hard rock bend sa članovima iz čitave središnje Hrvatske, od Zagorja do Siska. Sviramo skupa od 2008. godine, a u postavi su Hrvoje Bačanek – vokal i usna harmonika, Jan Tomašević – orgulje i klavijature, Bernard Pavar – gitara, Goran Odžaklieski – bubnjevi i udaraljke i Petar Martinjak – bas gitara.

Predstavnici ste jedne vrlo siromašne scene, mlade hrvatske hard rock scene koju valjda ‘predvodi’ Cota G4. Što misliš, zašto je danas hard rock mladih bendova na toliko maloj cijeni? Zašto pravu priliku dobiju kojekakvi ‘muzički diletanti, bezglavi smušenjaci’ koji pripadaju alternativnim pravcima rocka, dok Cota ili vi nikako da se za stvarno probijete?
Postoji tu puno razloga zašto je to tako i dalo bi se zaista svašta reći. Čak bih rekao da pravu priliku ne dobiju niti predstavnici alternativnih pravaca rocka, kako ih ti nazivaš. Općenito je rock marginaliziran u Hrvatskoj, a caruje nešto sasvim drugo. Mediji nam ne daju dovoljnu podršku, a ako se ne vrtiš na TV-u, ne postojiš. Od mnogih vodećih TV postaja i TV emisija dobili smo odbijenice za naše live nastupe, za naše spotove… Ako nas nema na TV-u, nema ni sponzora koji će nas gurati. Sve je to povezano.Nevjerojatno je zapravo da publiku jako malo interesira nešto novo, vrte se jedni te isti bendovi zadnjih 20 godina u Hrvatskoj. A oni ništa ne rade po pitanju pomaganja mlađim bendovima. I na sve to, tu je i lijena publika. Svi su veliki fanovi rocka na Facebooku, ali kad treba doći na koncert, kupiti materijal benda, nema nikoga. Čast izuzetcima, ali ovo vam može potvrditi manje-više svaki mladi bend koji se pokušava probiti.

Povezano s tim, kako to da je zapadni hard rock i heavy metal u Hrvatskoj toliko popularan, a domaći hard rock na tako slaboj cijeni? Kako to da na Maidene dođe 20, na Deep Purple ili Whitesnake 5 tisuća ljudi, a Kraljevski apartman, vas, Cotu ili čak Atomsko sklonište i Hard Time gleda 50 ljudi?
Vrhunski su to bendovi s bogatim diskografijama, a i koncertna im je produkcija vrhunska. Nude puno i ljudi to vole, na njihove koncerte dođu i oni koji znaju dvije ili tri pjesme. Ljudi vole biti viđeni na koncertima svjetskih zvijezda. Bendovi iz naše regije to ne nude. Čak i trenutno najveći rock bendovi poput Majki i Opće opasnosti daleko su od te svjetske produkcije, a mi pobrojani gore u tvom pitanju smo još malo ispod svega toga.

Nedavno ste se vratili ste se s mini turneje u Engleskoj gdje ste odsvirali pet koncerata. Kakva iskustva nosite s otoka?
Iskustvo je golemo. Koncerti su bili solidno posjećeni s obzirom na to da se radilo o nastupima usred tjedna. Točan broj posjetitelja ne znam, ali po mojoj procjeni bilo je pedesetak ljudi po nastupu. Posebno je dobro bilo u Londonu jer su na nastup došli naši domaći ljudi koji žive i rade tamo.

Muziku podržava

Jeste li naučili nešto što bi vam moglo biti od velike pomoći u budućnosti? Što biste istaknuli kao najveću razliku između rock and rolla tamo i ovdje?
Ono najbitnije što smo naučili jest to da nas petorica možemo funkcionirati bez svađa i nesuglasica u takvom ‘turneja režimu’. Sviramo skoro svaki vikend, ali nikad nismo proveli tjedan dana zajedno, od jutra do mraka.

Engleska je, što se tiče rock’n’rolla, na jednoj višoj razini. Klubovi imaju odlične tonce koji sve pripreme u samo par minuta. Također, klubovi imaju smještaj za muzičare. A publika ima kulturu slušanja benda, pozorno slušaju i plješću nakon svake pjesme. Englezi nakon koncerta kupuju majice i CD-e benda. Na ovim prostorima to sve je malo drugačije.

Pjesme ste pjevali na hrvatskom, nije li to bio samoubilački potez?
Uopće ne. Čak se Englezima svidjelo to. Nakon nastupa pričali smo s publikom i pitali ih je li im smetalo. Svi su redom rekli da im ni najmanje nije smetalo, da ionako u većini slučaja niti ne razumiju vokal, na engleskom jeziku, zbog buke na nastupima. Tako da je taj naš potez ispao puni pogodak.

Imate li u planu uskoro izdavanje službenog albuma prvijenca za neku diskografsku kuću?
Mi album pripremamo. Sasvim novi materijal koji neće sadržavati pjesme s našeg EP-a “Put do vrha“. Hoće li to službeno izaći ili ćemo ponovno odraditi ‘DIY varijantu’ sada još ne znamo. Ne žurimo se potpisati ugovor, bilo je već i nekih ponuda koje smo odbili. Potpisat ćemo nešto što će biti povoljno i za nas, a ne samo za diskografsku kuću.

Dugo ste bili poznati kao cover-band. Koliko misliš da vam je dugi staž obrađivanja Zeppelina i Purplea pomogao ili odmogao u karijeri?
Svakako nam je pomogao. Krenuli smo kao cover-band i uopće nismo imali namjere raditi svoje pjesme. Solidnim sviranjem covera privukli smo pozornost rock publike, ali nakon nekog vremena sviranje covera dosadi. Sviramo ih i dalje ali sada smo fokusirani na naše pjesme i lagano se ‘šaltamo’ na autorski bend u potpunosti. Da smo odmah krenuli s autorskim radom ne bi bilo toliko interesa niti bismo uspjeli odsvirati toliko svirki. Tu se opet vraćamo na neka od tvojih početnih pitanja. Nema interesa za nešto novo i autorsko, slušaju se već tisuću puta izlizane pjesme, a vlasnici klubova ne žele riskirati s autorskim bendovima.

Što bi za tebe bio uspjeh u sljedeće dvije godine?
Kad bismo snimili jedan ili dva albuma i još nekoliko videospotova, to bi bio uspjeh. Ne zanosimo se nekim nemogućim stvarima.

Na koje si trenutke u karijeri s Bad Mushroomsima posebno ponosan?
Najviše sam ponosan na tu englesku turneju jer se zaista rijetkima pruži prilika da zasviraju u zemlji svojih idola.

Muziku podržava