Astrid Kuljanić jazz je pjevačica iz Rijeke s adresom u New Yorku. Svoje pjevačko umijeće nekad je kovala u riječkim Putokazima, nakon čega se formalno usavršavala na glazbenom konzervatoriju u Trstu te u prestižnom Manhattan School of Music, gdje je magistrirala jazz pjevanje. Do dana današnjeg nanizala je majstorske uspjehe u svojoj karijeri koje bi i dalje nizala da nije došlo do pandemije. Ipak, uspjela se snaći te dalje glazbu uspješno provlači kroz svoj život.
Kako ima uzbudljiv glazbeni život, odlučili smo s njom popričati o njenoj karijeri i izazovima koje joj je donio koronavirus. Uz to, jedan od povoda za razgovor bila je i nedavna tragična smrt Georgea Floyda te prosvjedi koji su preplavili cijelu Ameriku. Zanimalo nas je iz prve ruke kakav je život u SAD-u otkako su se prosvjedi rasplamsali.
Kako je živjeti u SAD-u nakon smrti Georga Floyda…
“Ja živim u Brooklynu na bloku gdje je policijska stanica tako da smo imali prosvjede i ispred kuće. Nisam sudjelovala, makar ih apsolutno podržavam – moj imigracijski status je takav da ako me iz bilo kog razloga uhapse, automatski me se može deportirati iz zemlje pa ne želim riskirati. Zato je moj muž Mat više puta sudjelovao, i jako sam ponosna na njega”, navodi Astrid koja tvrdi kako je većina prosvjeda mirna, ali kako se na vijestima vide samo news-worthy dijelovi s nasiljem.
Ipak, kaže kako je situacija iz dana u dan sve ozbiljnija te da mnogo nasilja dolazi od policije. “Imate moment kad svi policajci kleknu da bi ih se slikalo, a u sljedećem trenutku bacaju suzavac na prosvjednike da ih raščiste. Atmosfera je napeta i to s razlogom – po ne znam koji put je još jedan nenaoružan crnac ubijen bez ikakvog razloga od strane policije, koja uglavnom ne snosi posljedice za takve postupke. Zadnji put kad je Eric Gardner ubijen na sličan način na Staten Islandu, trebalo je 5 godina da počinitelj dobije otkaz a kamoli da odgovara za zločin! Policija je ovdje brutalna, ja to nisam mogla zamisliti dok nisam svojim očima vidjela. Nisu svi, naravno, ali mislim da su oni tako istrenirani: prvo ide agresivna sila, a tek eventualno poslije pitanja i razgovor”, tvrdi Astrid.
Ona je i sama doživjela neugodno iskustvo s policijom. “Ja sam to doživjela kad su kraj mene skočili na lika koji se natezao sa svojom pijanom ženom na Times Squareu, ni više ni manje nego nakon Oliverovog koncerta u Town Hallu, dakle bijelci, on je završio na zidu u lisicama u sekundi s 10 policajaca koji su urlali na njega…ma užas. Ne mogu zamisliti kroz što onda crnci moraju prolaziti budući da je sistemski rasizam toliko jak ovdje i da svi mi, htjeli ne htjeli, imamo u podsvijesti sliku kriminalca koji je crnac u majci s kapuljačom”, prepričava Astrid koja prosvjede upravo zbog ovakvih situacija smatra bitnima. Kako ne može sudjelovati u prosvjedima, trudi se podržavati prosvjede tako da se trudi o tome pričati gdje god može te doniranjem sredstava.
Većina njenih kolega muzičara sudjeluje u prosvjedima te je na tom području okružena istomišljenicima koji se zgražaju nad počinjenim zločinom od strane policije. Međutim, takav pogled ne dijele svi te nije najsretnija s rasističkim i anti-imigracijskim stavovima koji su prisutni među mnogima. “Diskriminacija crnaca opipljiva je na svim razinama do te mjere da će i oni sami dati prednost bijelcima. Dovoljno je da pogledate Doll Experiment koji je vođen u 40-im godinama prošlog stoljeća te ponovo 2016. godine”, kaže Astrid i nadodaje kako se protiv rasizma moramo boriti sa svime što nam je na raspolaganju.
Rasizam smatra prisutnim i u glazbenoj industriji. “Veliki dio pop glazbe i kulture danas se bazira na iskorištavanju originalno crnačke kulture i glazbe, kao što se kroz američku povijest, od ropstva pa do današnjeg masovnog zatvaranja crnaca u zatvore, iskorištava besplatan rad crne populacije kako bi ojačali bogatstvo bijele Amerike”, kaže Astrid, koja osjeća kako je ovo trenutak koji ipak može donijeti pozitivne promjene. “Na primjer, za razliku od prošlog ubojstva Erica Gardnera koji je rezultirao samo otkazom, zbog protesta i napetosti sada su optužili i ostalih tri policajaca za smrt Georgea Floyda, a ne samo onoga koji mu je klečao na vratu. Također, u proceduru za odobravanje zakona u kongresu pred par dana su ušli prijedlozi protiv brutalnosti policije i rasne diskriminacije”, kaže Astrid, koja se nada svim srcem kako su to sve mali koraci koji će donijeti velike, pozitivne promjene.
Američko-hrvatska glazbena karijera
Nakon Georgea Floyda, rasizma i prosvjeda, kao tema razgovora nametnula se, logično, muzika. S Astrid smo zadnji put pričali prije tri godine kada je sa svojim bendom Transatlantic Exploration Company nastupila u dvorani Carnegie Hall prilikom predstavljanja albuma “Riva”. Iako joj je to bila kruna karijere ili bar jedna od kruna, kaže kako se dosta toga dogodilo u međuvremenu. “Imala sam par stvarno velikih uspjeha, od kojih bih izdvojila samostalni nastup u The Jazz Standardu, jednom od najpoznatijih jazz klubova u New Yorku. Tu je još i nastup s mojim bendom i gostima, folklornim društvom Hrvatska Ruža iz New Yorka, u Kennedy Centru u Washington D.C.u prošle godine”, kaže Astrid, nadodavši kako nije zapostavila ni Hrvatsku pa tako organizira Crescendo Music Festival, za koji se nada da će se realizirati ovog kolovoza na Cresu. Ako ništa ne pođe po zlu, ovo će joj biti 12. put da organizira ovaj festival.
Cilj joj je svake godine boraviti čim je više moguće u Hrvatskoj, no New York će joj i dalje biti baza za bavljenje glazbom, grad koji smatra mekom za glazbenike. “Oni glazbenici koji ne žive tu, a mnogi žive, dolaze tu svirati, tako da ovdje možete vidjeti svu glazbu, probati svu hranu, vidjeti svu modu i doživjeti kulturu svih naroda. To je jedno bogatstvo koje se ne može opisati, morate ga doživjeti. Jedini nedostatak je možda velik broj glazbenik glazbenika pa su cijene nastupa poprilično male, ali je to zbog velike koncentracije glazbenika, što je zapravo vrijednost”, ističe Astrid.
S druge strane, za kvalitetu života u NY-u tvrdi kako je puno gora, nego u Hrvatskoj. “Buka, smeće, nervoza, javni prijevoz koji više ne funkcionira nego što funkcionira, promet i zastoji, zdravstveni sustav koji je katastrofa, enormna skupoća na svakom koraku, od hrane do stana..”, nabraja Astrid, koja sve više i više vapi za tim da svira s puno ljudi dok kroz prozor vidi more, a ne druge zgrade.
Pandemija u New Yorku
Kako je koronavirus obojila ovu godinu, morali smo se u razgovoru dotaknuti i toga kako je jedan grad u SAD-u, u kojem je oko 107 tisuća ljudi izgubilo život za vrijeme pandemije, izgledao tijekom full lockdowna. Kaže Astrid kako ju ne čudi što je New York loše prošao jer tvrdi kako je zdravstveni sustav u gradu jako loš, a najbolji je u cijelom SAD-u. “Na samom početku lockdowna svi su bili u strahu, ali dio ljudi se i dalje ponašalo kao da se ništa ne događa, bar u mom susjedstvu – hodali su bez maski, ekipa se družila ispred kuće, igrala košarku i slično. Uz to, u New Yorku puno ljudi koristi javni prijevoz, za razliku od L.A.-a gdje svi sjede u autima neminovno je bilo da ovdje tako bukne zaraza. Sablasne slike Times Squarea bez ljudi koje su obišle svijet zapravo ne govore mnogo o životu u New Yorku, budući da tamo normalno vrvi od turista i ljudi koji rade, a kako je sve bilo zatvoreno nitko nije išao tamo. Međutim, ljudi ne žive na Times Squareu, u rezidencijalnim četvrtima nije se puno promijenilo – otkad je lijepo vrijeme, svi su vani i druže se bez pretjeranog social distancinga”, opisuje stanje u gradu Astrid.
Muzika u doba korone
Premda je lockdown uništio mnoge koncertne aktivnosti, Astrid se kao glazbenica uspjela snaći u novonastalim okolnostima. “Živio internet! Imali smo par koncerata čim je počeo lockdown za različite organizatore, uglavnom fundraisere. Osim toga, imam sreću da je jedna agencija za koju sam nastupala uživo prije pandemije u domovima za starije, odmah prebacila svo djelovanje na Zoom tako da sam nastavila redovno nastupati u njihovoj organizaciji. To mi je, uz online predavanje pjevanja, izvor prihoda koji se zadržao kroz cijelo ovo vrijeme, i presretna sam da sam se mogla na to osloniti. Također, ti koncerti su me natjerali da se primim malo ozbiljnije klavira i naučim osnove ukulelea, budući da se sama pratim, pa kako kažu – svako zlo za neko dobro”, kaže Astrid. Osim što se time bavila, pratila je i livestreamove. Najviše su je oduševili Instagram live alter ega jazz pjevačice Gretchen Parlato koja se zove Helen te Live From Our Living Rooms, dobrotvorni festival koji je početkom travnja okupio “who is who” imena s američke jazz scene.
Iako livestreamove smatra dobrim načinom za preživjeti glazbenu sušu, ipak smatra kako ništa ne može zamijeniti direktan kontakt s publikom i sve vibracije koje se dogode tijekom nastupa uživo. Ne prognozira povratak koncerata u SAD-u toliko brzo. “U Americi se vjerojatno još dugo vremena neće vratiti koncerti kakvi su bili do sad, a pogotovo veći festivali. Što se Europe tiče, evo vidim da će se dosta toga dogoditi već ovog ljeta, barem manji koncerti i festivali će se održati po planu…”, kaže Astrid, koju veseli što se u Hrvatskoj stvari kreću.
Za kraj, Astrid poziva sve koji mogu i žele da financijski pomognu prosvjedima u Americi. Sve informacije možete pronaći na linku.
