Andy Wright: “Sramotno je da izdavačke kompanije ne funkcioniraju kao što su nekada”

Poznati britanski producent i autor Andy Wright nedavno je sudjelovao na trećoj Međunarodnoj autorskoj kreativnoj konferenciji (MAKK) u zagrebačkom MSU.

Wright je od sredine ’80-ih kreirao zvuk mnogih britanskih pop izvođača. Kao producent je između ostalog radio na albumima Simply Reda, Simple Mindsa, Eurythmicsa i Jeffa Becka za čiju je kolaboraciju nagrađen i glazbenom nagradom Grammy.

Osim toga, producirao je i Gibonnijev album “20th Century Man” te album “The Hardest Thing” Tošea Proeskog. Okušao se u mnogo različitih glazbenih žanrova, jer je radio i s Lucianom Pavarottijem te s Massive Attack i Atomic Kitten.

Na konferenciji je na početku istaknuo kako je posvećen procesu produkcije pjesama, ali kako ih kasnije više ne može slušati. Po njemu je dobra kombinacija biti glazbenik i poznavati tehnologiju, sredinom ’90-ih pokreće vlastiti studio, a sada mu je ovo šesti studio po redu.Tamo je spomenuo i prijateljstvo s Mickom Hucknallom iz Simply Reda s kojim je brzo radio na svemu i s kojim još uvijek surađuje. S Daveom Stewartom je surađivao od ’95., koji mu je u studiju uvijek davao do znanja koliko dobar posao radi kao producent. Od kolaboracija je istaknuo i onu s Jeffom Beckom, s čijim radom isprva nije bio upoznat, niti je bio zainteresiran za kolaboraciju, ali je naglasio kako se to mišljenje promjenilo nakon što su krenuli sa suradnjom.

Prije održane konferencije Andy je u intervjuu za Muzika.hr podijelio iskustva oko surađivanja s velikim glazbenim imenima u posljednja tri desetljeća. Pričao nam je o vlastitom pristupu prema muzici i izvođačima s kojima surađuje, talentima, autorima i globalnoj glazbenoj industriji uz probleme koji su oko nje i danas prisutni.

Kako i kada je došlo do odluke da se počneš ozbiljno baviti glazbenom produkcijom?
Počeo sam kao tekstopisac i to je bilo ono čime sam se isprva bavio kada sam bio u bendu. Na neki način to je jedan od razloga zašto dolazim na ovu autorsku konferenciju. Za to se posebno interesiram jer smatram da na neki način ima jako puno poveznica između producenata i kompozitora. To je kao shvaćanje na koji način kompozicija funkcionira. Naravno uz produkciju sve je većinom oko zvuka i kreiranja ambijenta oko njega. U osnovi sve dolazi iz pjesama i to je bila moja inicijalna ideja, biti u bendu, biti klavijaturist, premašiti glazbu i pomoći u pisanju pjesama na takav način. Bilo je to otprilike ’82. (smijeh).Kako bi opisao vlastiti pristup prema muzici i izvođaču s kojim radiš u određenom trenutku?
Mislim da prvenstveno svi izvođači žele uživati u određenoj dozi kreativnosti. Njihove pjesme su im poput djece, a moj zadatak je pomoći da sazriju i da izgledaju što je ljepše moguće. Mislim da je moj osnovni pristup krenuti s pjesmom i gledati na nju kao na uzorak, kao svojevrsni model. Produkcija bi se mogla usporediti sa stavljanjem odjeće na modela, odmicanje od njega i promatranje izgleda li dobro tako ili bi se trebalo nešto drugo isprobati. Uglavnom imam dobre ideje oko toga kako bi to trebalo funkcionirati. Zato radim s izvođačima što u osnovi i je moj posao. Zapravo počinje s njihovim pjesmama i kako izvući ono najbolje iz pjesme i kompozicije i svega ostalog.Surađivao si s mnogim velikim imenima… Koju kolaboraciju bi izdvojio kao najdražu?
Volim sve svoje suradnje, meni su sve dobre. Ne mogu spominjati imena ovdje, jer su neke od produkcija više samo kao rad, dok su neke kao da sam doživio najbolji dan u životu prilikom rada s nekima od njih. Na mojoj stranici možeš vidjeti neke od tih povlastica u suradnjama s izvođačima s kojima dugo radim. Da, naravno da je slušati Annie Lennox kako pjeva povlastica, slušati Jeffa Becka kako svira gitaru je povlastica, ali također i neki od tvojih lokalnih izvođača koji su nevjerojatni. Primjerice, osjetiti osjećajnost Gibonnijeve glazbe čak i u izvođenju na engleskom, za koji znam da mu nije materinji jezik. U njemu još uvijek ima taj autorski dodir prema riječima. Kako je došlo do kolaboracije s Tošom Proeskim?
Razlog zašto sam na ovoj autorskoj konferenciji je nešto po čijem sam radu poznat. Tako da da, moj posao koji sam imao s Tošeom se u osnovi bazirao oko pisanja pjesama. Jer mislim da prije toga nije pisao pjesme, a sigurno nije na engleskom. Tako da je bila riječ o skladanju pjesama. Koga bi od izvođača s ovih prostora izdvojio kao dovoljno snažne za probijanje na europsku ili možda čak i svjetsku scenu?
Očigledno
je da ne znam sve što se događa ovdje na sceni. Veliki fan Gibonnija,
volim njega i njegov duh, mislim da je nevjerojatan autor. Volio bih
vjerovati da za njega postoji šansa da izraste u globalno cijenjenog
izvođača. Ali znam da je teško da se to ostvari, jako je teško, jer u
svakoj zemlji su izvođači koji imaju potporu svoje regije. Također, u
Britaniji je ovih dana glazba poput modnog dodatka i vrlo mladenački
orijentirana. Izdavačke kuće ne potpisuju baš puno ugovora s izvođačima
koji imaju preko 22-23 godine. Iz tog razloga je teško vidjeti kako bi
se to moglo dogoditi. Ali da, odlična glazba se zapravo uvijek bazira
oko riječi i načina na koji se one povezuju s ljudima. Tako da se nadam
da će se svijet početi okretati u pravom smjeru. To bi bio moj odgovor
jer ne znam sve o glazbi u Hrvatskoj.

A kako je bilo raditi u studiju s dvije kreativno snažne osobnosti kao što su primjerice Annie Lennox i Dave Stewart?
Očigledno ogromno zadovoljstvo i privilegija, oni su autorska sila naravno. To je priča iza njihove suradnje. Iz toga sam naučio mnogo. Kemija između njih je posebna, tako da je bila privilegija sjediti tamo i promatrati to. Pisanje pjesama je često dopuštanje onoga što je iznutra da izađe na vidjelo. Ako si s pravom osobom u tom kolaboracijskom pogledu, kao što su njih dvoje zajedno, onda dolazi do spajanja dva elementa i nešto eksplozivno se događa jer je njihova kemija toliko posebna.

Kakvo je tvoje gledište na sveukupnu glazbenu industriju u svijetu kada je riječ o autorima, odnosno koje bi probleme istaknuo, da su globalno gledajući i danas prisutni?
Glazbena industrija kao cjelina nije pružila podršku svojoj ‘djeci’ (smijeh). Radost stvaranja glazbe je toliko duboka za ljude koji se njom bave da će to učiniti svejedno. Oni završe siromašni iz razloga što ne mogu zaraditi novac svojim autorskim radom ili time što su glazbenici. Oni će to činiti usprkos tome i biti siromašni, tako zapravo stvari stoje. Mislim da je sramotno što u ovom trenutku izdavačke kompanije ne funkcioniraju na način na koji su nekada. Glazba se sve više gradi ‘online’ i prodaje također, ali se gradi u smislu pregleda na YouTubeu i potporom ‘online’ aktivnosti. Za mnoge muzičare i autore je problem što to ne vole raditi, ono što vole je pisati glazbu i biti umjetnici.

Povijesno gledano, dogodilo se to da izdavačke kuće svojim trudom pronađu tu talentiranu osobu. To je poput pronalaženja bisera u moru koji bi potom izvukli van, ispolirali i pokazali cijelom svijetu. To se ne događa na takav način jer su lijeni i radije će sjediti i čekati neki hit koji ima 3 milijuna pregleda na YouTubeu i potom odlučiti da bi možda mogli potpisati ugovor s tom osobom. Mislim da na takav način propuštaju mnogo dobrih stvari. Ali to je moderni svijet glazbenog razvoja.

Koliko ti je teško prepoznati talent kada dođeš u kontakt s nekim novim izvođačem?
Problem je u tome što je stvarno jako puno talenata, tako da uvijek govorim ljudima kako biti dobar više nije dovoljno dobro. Mora biti posebno i uvijek mora biti odlično, a isto se odnosi i za pjesme jer ako si profesionalni tekstopisac, svaki put kada napišeš pjesmu mora biti dobro, mora biti dobra pjesma. Problem je u tome što moraš biti više nego dobar, moraš biti odličan. Jedna od najvećih autorica u svijetu, Diane Warren, napiše 300 pjesama na godinu i očekuje da njih 10 budu hitovi. Tako da nije ogroman postotak, svaka od njih će biti poprilično dobra.

Sada kad pričamo o muzičkom talentu, misliš li da je moguće velikim trudom nadoknaditi njezin manjak?
Apsolutno da! U potpunosti si u pravu. To je zapravo kombinacija više faktora jer ambicioznost mnogo pomaže. Mnogo talentiranih ljudi nema ambicija, oni vole taj svoj talent i sretni su s njime u svoja četiri zida. Dok s druge strane netko s manje talenta zna imati puno više ambicija i osobnosti i općenito želje za radom ima puno veće šanse da ostvari uspjeh. A kako ja prepoznam talent? Pa volio bih vjerovati da se prvenstveno sve vrti oko pjesama, jer u kontekstu moga posla se očekuje stvaranje jako dobrih aranžmana i jako dobrog zvuka. Za to sam plaćen da radim. Uvijek ću to raditi, tako da na to može utjecati činjenica je li pjesma zaista jako dobra.

Opet s druge strane treba spomenuti i obrnutu situaciju kada talentirana osoba propusti priliku za nečim velikim ako dovoljno ne radi na sebi. Jesi li se sam uvjerio u takve slučajeve?
Takve primjere vidim puno češće, ali ne bih izdvajao imena jer ne bi znala tko su oni. Ali da, poprilično često otkrijem kako netko u koga sam uložio dosta vremena ne ulaže dovoljno truda u to. Mislim u smislu da se trudi biti pjevač ili autor, a ne da se trudi svirati uživo ili da radi sve te stvari. To se događa poprilično učestalo. Nastojim biti svjestan tih situacija, ali ponekad budem vrlo očaran glazbom, tako da se ne mogu uključiti u projekt s nekim i otkriti da sam zapravo razočaran trudom iznad glazbe.

U ovom trenutku je u svijetu toliko nevjerojatnih talenata. Ed Sheeran je jedan od njih i on ubija, veliki sam fan Bruna Marsa, toliko je talenta vani. I Paolo Nutini je poseban mladi talent. To su neki od primjera ljudi koji imaju talent, ambiciju i volju. Jedna od izvođačica s kojima sada radim je Purdy, nova izvođačica iz Britanije, mislim da ona raste u pravu kandidatkinju. Mislim, nije ona najnevjerojatnija pjevačica, ima prekrasan glas, ali nije toliko zapanjujuća. Ipak, ima osobnost i volju, i nastupa otprilike tri-četiri puta tjedno, tako da mnogo ljudi zna tko je ona. Nadam se da za nju to funkcionira.

Dakle, po tome ispada da je osobnost najbitnija stvar?
Pjesma je najbitnija stvar, ali tu mislim na osobnost u glazbenom smislu naravno. Mislim da je ljudima koji pišu nove kreativne pjesme teško jer puno puta koriste glazbu iz svijeta kao inspiraciju. Naravno ovisno o tome koliko se približiš onome što netko drugi radi. Teško je biti originalan.

I za kraj, za koje albume na kojima si radio bi rekao da imaju tvoj najupečatljiviji potpis?
To je vrlo zanimljivo pitanje jer su svi toliko različiti. Na mojoj internetskoj stranici se može vidjeti ta raznovrsnost. Ali ako moram izdvojiti, jako sam ponosan na album s Jeffom Beckom, jer je bio jako zainteresiran za surađivanje. Dakle, Jeff i ja u autorskom pogledu i zajednička kombinacija naših osobnosti. On svira, a ja radim na zvuku, to bi izdvojio kao brzi odgovor. Volim ih sve na mnoge načine, ali neke albume ipak više od ostalih.