Nakon što je njen album “Silk and Stone” polučio velik uspjeh, kako na našim prostorima tako i na inozemnom tržištu, i nakon što je rasprodala nekoliko koncerata pred zagrebačkom publikom, Amira Medunjanin sada sprema najveći koncert u Zagrebu.
“Silk and Stone” je sniman u Lisinskom, napravljen u rekordnih 13 sati bez ikakvih dodatnih nasnimavanja, pa će tako i ovaj koncert biti značajan za ovu vrhunsku glazbenicu. Svojim koketiranjem s jazz i blues primjesama unutar sevdah glazbe postala je miljenica publike u Hrvatskoj.
Povodom koncerta u Lisinskom, ali i o novim glazbenim materijalima te o recentnom albumu popričali smo s Amirom.
Kakvi su dojmovi povodom nastupa u Lisinskom, ipak ste tamo snimili aktualni album “Silk and Stone“?
Pa znate šta, da budem iskrena, obradovala sam se što uopće postoji mogućnost da održimo koncert u velikoj dvorani jer je to prije svega prestižna dvorana. S druge strane, to će biti sjajan nastavak priče koja je započela pod istim krovom. U prosincu 2013. snimali smo u maloj dvorani, tu se rodila lijepa energija i rezultirala albumom koji je najzreliji do sada. Napravili smo takvu postavku kao da radimo živi nastup, praktički je tako usnimljeno sve za rekordnih 13 sati, bez nasnimavanja i dosnimavanja. Nikakve razlike neće biti ni na koncertu u odnosu na finalni zvuk, s tim da će ovaj put publika biti ispred nas i to je uvijek velika odgovornost, ali i neizmjerna radost. I zaista mi jeste velika čast svirati u toj dvorani. Jedva čekam da vidim kako će se priča nastaviti. Jedno je bilo snimiti pjesme bez interakcije s ljudima, s publikom, odnosno na tu istu priču se nadovezati zajedno s ljudima koji će doći na koncert i koji će u neku ruku odrediti kako će se priča nastaviti. 
Kada ste nastupali u Vip clubu na vašem koncertu je znalo doći do žamora, a pošto svirate u Lisinskom takve se stvari ne bi trebale događati…
Nemam ništa protiv tog žamora. Ne znam kako bih vam to objasnila na najbolji mogući način. Ja koncert ne doživljavam kao koncert, kao ‘mi smo na pozornici, a ljudi ne smiju komunicirati’. Volim kad ljudi komuniciraju ali i sa mnom, ne samo između sebe (smijeh). Vip club je posebno mjesto, naše predstavljanje u Zagrebu je krenulo tamo. Volim intimnije prostore gdje doslovno mogu dotaknuti ljude, sjesti pored njih, razgovarati s njima usred koncerta. Dopada mi se taj direktni kontakt s publikom. Ne mislim da će biti išta drugačije u Lisinskom, nadam se da neće, i da će ljudi biti slobodni u tom smislu. Imate nekakva pravila ponašanja kad ste u ‘ozbiljnoj koncertnoj dvorani’, morate se ponašati ovako ili onako, ali voljela bih da se ljudi opuste, kao i mi na sceni. Potpuna interakcija je bitna, ili to ispadne ‘školski odrađen posao’, što je užasno i to ne volim. Taj nekakav prijelaz iz Vip cluba u Lisinski ne smatram da bi trebao biti nekakav drastičan skok ili promjena u samom viđenju kompletnog koncerta, odnosno tog ponovnog susreta sa zagrebačkom publikom.
Album “Silk and Stone” objavljen je u inozemstvu. Jeste li već dobili kritike u medijima?
Album je Aquarius Records objavio u 5. mjesecu prošle godine na području regije, regije, užasno mrzim tu riječ regija, tj. u ovim našim krajevima, recimo to tako. Za ostatak svijeta izdavač je Harmonia Mundi i objavljen je tek početkom 12. mjeseca. Dobili smo već sjajne kritike, a najviše je pozitivnih i povratnih informacija došlo iz Velike Britanije. Odlične i sjajne kritike, od četiri-pet zvjezdica i to je predivno. Meni je to super stvar, u suštini, da bilo koji od tih kritičara sjedi i uopće sluša taj album. Koliko se u svijetu u jednom dana objavi albuma, to ne mogu niti zamisliti, i onda netko sjedne i posluša upravo to što smo mi radili. Mislim da je baš to najveći uspjeh od svih hvalospjeva. Ovo je četvrti studijski album i britanski magazin Uncut, koji se ne dotiče često world music žanra, recenzirao je album i na to sam jako ponosna. To mi se opasno sviđa (smijeh). Reakcije su sjajne i mislim da smo jako lijepu priču donijeli i da smo koliko toliko pokazali pozitivnu sliku o ljudima s ovih prostora. Na ovom albumu su ne samo pjesme iz BiH-a, to od početka potenciram, da nisu tu samo sevdalinke, nego su tu i tradicijske pjesme jugoistočne Europe, da ne koristim onaj izraz regija. Sretna sam i zadovoljna i neizmjerno zahvalna.
Svojom muziku uspjeli ste već doći od šireg kruga publike, što vas je dovelo i do najvećih koncertnih dvorana u nas. Uveseljava li spoznaja da svakim novim albumom dobivate novi krug slušatelja koji prate Vaš rad?
Pretpostavljam da pod širem slušateljstvom ovdje podrazumijevate ove naše prostore. Od samog početka fokusirala sam se na promociju naše muzičke tradicije izvan naših prostora. Bilo mi je bitno ‘vani’ pokazati ljudima muzičko blago koje imamo ovdje. Prvi album “Rosa” koji je objavljen 2004., sad je to već prije jedanaest godina, je recimo po Sunday Timesu bio među albumima godine, što je fenomenalno. Bili smo rame uz rame uz Arcade Fire i to je totalno suludo (smijeh). Nije se puno govorilo o tome ne zato što ljudi nisu bili zainteresirani, ne zato jer nisam imala potrebu to podijeliti s ljudima ovdje… u suštini bilo nam je mnogo bitnije da je muzika uopće došla do ljudi izvan ovih naših prostora. Nije mi bilo stalo potencirati tu priču jer se to vrlo često, nažalost, može protumačiti kao ‘evo, ja sam super nešto napravila vani’.
Nisam htjela skretati sa svog puta jer zaista najmanje sam ja bitna u svemu ovome. Išli smo pokušati koliko je moguće popraviti sliku u svijetu, o nama, kroz muziku. Drugi album “Zumra” je dobio sjajne kritike u Velikoj Britaniji. Moja izdavačka kuća ima sjedište u Londonu, to je francuska izdavačka kuća (Harmonia Mundi) i imaju sub-label (World Village) koji je fokusiran na world music i jazz. Imala sam sreću, oni su prepoznali sve to što radimo i shvatili što želim napraviti i kompletan fokus se ustvari prebacio na zapadnu Europu. Iz tog razloga se nije znalo puno toga ovdje što je ok i mislim da je tako trebalo biti.
Kada se uzmu u obzir posljednja dva albuma sva vaša glazba vuče izvor iz tradicijske glazbe koju ste obradili u jednom jazz i blues ruhu. Može li se očekivati da napravite jedan korak dalje i napravite autorski materijal, koji će također sadržavati sevdah uz koketiranje s jazz i blues glazbom?
Apsolutno, ali tek u trenutku kad osjetim da sam rekla sve što sam imala reći po pitanju već postojećih tradicionalnih pjesama. Znate ono, ako nemate dalje što za reći onda nemojte ništa govoriti. Protiv sam ponavljanja, korištenja oprobanog recepta koji je prošao kod publike, pa kao sad ćemo slično raditi, nije to poanta. Bježim od takvog razmišljanja i protiv sam toga. Može se sutra desiti neki zaokret koji će se opet možda naslanjati na tradicionalne pjesme koje će učiniti da mi krv proključa i koje će me dotaknuti na pravi način. To je naša muzička tradicija, neiscrpan izvor ideja, nešto što neizmjerno cijenim i volim, a isto toliko volim i to nekakvo koketiranje (ne volim čak ni tu riječ fuzija), istraživanje i eksperimentiranje, taj spoj nečega što je naizgled nespojivo. Obično se pokaže sjajnim, otvore se neke nove dimenzije.
Prilaženje autorskim momentima apsolutno želim i desit će se u dogledno vrijeme. Svemu pristupam pažljivo tako da, kad me sutra ne bude, želim da ostane nešto kako treba iza mene i da se ne stidim tamo na onom svijetu. Zašto da ne, ali u svakom slučaju ostajem vjerna onome što karakterizira tradiciju, a to je istinska, iskrena, duboka emocija, nešto na čemu se zasniva sve što radim. Bez toga ništa.
S obzirom da dosta revno obavljujete albume, kako donosite odluke o novim izdanjima?
Pa vidite ja vam nikad to ne znam. Kao što sam vam rekla, izvedenica je da nikad ne planiram kako i kada će se što desiti. Taj nekakav naboj i energija koja se rodi u određenom trenutku, ona se ne može planirati. “Silk and Stone” je bio ‘neplaniran’, a “Amulette” skoro pa isto tako. S Bojanom Zulfikarpašićem sam u početku surađivala tako što smo spajali zvuk klavira i glasa kroz koncertne nastupe i u jednom trenutku – rodio se “Amulette“. Sve je pitanje trenutka, inspiracije… “Silk and Stone” je nastao na sličan način.
Imam sreću da surađujem s Jordijem Savallom, prošle godine smo snimali njegov album “Bal-Kan/Les Cycles de la Vie”. Otpjevala sam četiri pjesme. Snimali smo u manastiru iz 9. stoljeća, St Pere de Casserres, koji se nalazi doslovno u šumi, na sat vremena od Barcelone, u miru i tišini. Tu mi se desilo snoviđenje, svirali su turski umjetnici Hakan Gungor i Yurdal Tokcan, kanun i oud, prekrasni instrumenti koje sam prvi put čula uživo. Bila sam fascinirana… i tako u mraku, u toj nekakvoj tišini manastira dešava mi se da čujem Bojanov klavir uz te njihove zvuke. Odmah nakon snimanja sam nazvala ekipu i rekla da moramo raditi. Znala sam sve u tom jednom trenutku. Ušli smo u studio u prosincu, htjela sam da to bude živi zapis, i snimili smo “Silk and Stone”. Možda se nakon koncerta u Lisinskom desi opet neki novi zvuk što će me inspirirati da idemo izrađivati narednu ploču koja će ostati iza mene, iza nas.
Glazbeni kritičar Garth Cartwright napisao je za Vas da ste bosanska Billie Holiday, ali za razliku od mnogih glazbenika Vama takve usporedba baš i nisu drage. Zašto?
Pa ne znam, često kažem da bi morala otići do Gartha i sve to fino objasniti, pojasniti, vidjeti što je htio reći tim, jer totalno je suludo uspoređivati bilo koga s Billie Holiday koja je jedna jedina, neponovljiva. Trebalo bi mi pet ‘life times’ da bi se približila na korak što je ona, nema šanse. S jedne strane, čovjek je čovjek, pa godi kad čuje usporedbu s velikim imenima, s velikim dušama, ja bi to rekla tako. U suštini zaista nisam za to. Voljela bih da to nije napisao, ali eto.
Kada se pogleda sevdah je u zadnje vrijeme dosta poguran od mnogih muzičara, od Sevdah Taktha, pa do Boška Jovića s kojim surađujete i koji je nedavno izbacio svoj album “Buđenje“, na kojem se također može čuti tradicijska glazba uz njegovu autorsku numeru “Buđenje“. Kako gledate na tu novu struju glazbenika koji promiču sevdah u jednom drugačijem ruhu?
To je lijepo. Sve vrijeme govorim koliko je bitno da ta tradicija nastavi živjeti. Ona nikad nije bila ugrožena, da se razumijemo, ona opstaje vijekovima vođena kozmičkim silama koje ni nama ovozemaljskim ljudima nisu jasne, ali su tu, evidentno, ali je lijepo da se malo više obrati pažnja na tradicijsku pjesmu. U posljednje vrijeme se to, rekla bih, kvalitetno radi. Ona je dio našeg bića i nešto što nas u potpunosti određuje, nešto što nas u potpunosti najbolje opisuje. Tako da je to jako lijepo i podržavam apsolutno. Ne znam može li se to nazvati renesansa sevdaha ili nešto u tom smislu, ali da je pozornost vraćena, to je.
Jednom ste rekli da je opasnost za sevdah da uđe u sportske dvorane i arene jer bi biznis sevdahu uništio dušu. Mislite li još uvijek tako?
Mislim da bi. Nisam nikakav ekspert za organiziranje koncerata, ne znam kako to funkcionira, ali toj muzici nije tamo mjesto. To su pjesme i priče koje zavrjeđuju da i publika, a i izvođači govore istim jezikom, a u tom trenutku u takvim prostorima to nije moguće ostvariti, barem ja to tako vidim. Nisam imala priliku nastupati u sportskoj dvorani, i hvala Bogu neću. Ne vidim kako je to izvodljivo, a da ostane onako lijepo i vrijedno kakvo je.
Što sve možemo očekivati u Lisinskom?
Pravo da vam kažem, ni ja ne znam i jedva čekam da se to desi. U kom pravcu ćemo otići i kako će se priča odvijati, to ne znam. Svaki put je drugačije. Imala sam priliku nastupati u Zagrebu i prije, zahvaljujući Vip Zagreb Jazz Festivalu i Draženu Kokanoviću koji nam je pružio ruku i omogućio da se predstavimo zagrebačkoj publici. Koncerti u Vip clubu, ZKM-u bili su čarobni. Baš svaki put mi je bilo čisto uživanje družiti se s ljudima. Svaki put je bila drugačija atmosfera i priča. Čini mi se da publika dirigira kako će i u kom pravcu koncert ići i svaki put smo uspostavili predivnu interakciju. Mislim da toga neće manjkati niti ovog puta. Pripremili smo poseban program pored pjesama sa “Silk and Stone” albuma koji smo premijerno predstavili u 5. mjesecu prošle godine u okviru Vip Zagreb Jazz Festivala. Ovo je nastavak priče, nastavak druženja i jedva čekam ponovni susret.
