Zujanje u ušima

“Sa zujanjem u ušima svirat ćemo beskrajno”, slobodan je prijevod naslova albuma “Međ suđ i elyrum vid spilum endalaus” islandskog benda Sigur Ros. Da naslov nije samo prazna rečenica, potvrđuje inovativnost i svježina koju ovaj bend posjeduje, iako iza sebe već imaju četiri studijska i jedan kompilacijski album.

Posljednjih nekoliko godina, bend neprekidno radi i stvara pa se čovjek zapita da li njima netko plaća prekovremene sate. Nakon posljednjeg studijskog albuma “Takk” i uspješne turneje, Sigur Ros nisu uzeli pauzu već su, naprotiv, napravili još jednu turneju i to po uglavnom nenaseljenom Islandu, sve to prikazavši u odličnom dokumentarcu “Heima“, uz koji je izašao i akustično-kompilacijski album “Hvarf/Heim”.

Novim albumom dokazuju da se nisu nimalo umorili i da su još uvijek bend koji uči i napreduje te ne bježi od promjena, a promjena je bilo jako puno pa krenimo redom.

Prva bitna promjena je angažiranje izvrsnog producenta Flooda, poznatog po radu s U2-om, Nickom Caveom, Killersima, Smashing Pumpkinsima. To se pokazalo punim pogotkom jer Sigur Ros sada zvuči puno svijetlije i vedrije.

Druga bitna promjena bilo je samo mjesto snimanja albuma. Svoje dotadašnje albume snimali su isključivo na Islandu, no ovaj su, osim u Reykjaviku, snimali u Londonu, New Yorku i Havani, na Kubi. Sve to zajedno dovelo je do nevjerojatne inspiracije i inovativnosti jer su pjesme na albumu nastale i snimljene 2008. godine (iste godine koje je album izašao) što je tempo koji malo tko može pratiti.

Posljednji studijski album “Takk” osim što je proglašen najzrelijim uratkom donio je još jednu bitnu smjernicu za daljnji razvoj benda. Ta smjernica bila je pjesma “Hoppipola”, u tom trenutku po mnogočemu netipična pjesma jer u svoj toj hrpi mračnih i melankoličnih skladbi iskočila je jedna klasična i vesela pop pjesma, njihov zasada najveći hit. Bend je to prepoznao i osjetio da treba krenuti tim putem dalje.

Na kompilacijskom albumu puno su koristili akustične gitare, što je još jedna od velikih promjena za njihov zvuk, uglavnom temeljenom na dugim distorziranim dionicama. Popularnost “Hoppipole” i eksperimentiranje s akustičnim gitarama dovelo je do najveće promjene u bazičnom zvuku, specifičnog za Sigur Ros. Istog na novom albumu uglavnom nema.

Već nakon uvodne “Gobbledigook” čovjek se istovremeno osjeća sretno, melankolično, no prije svega zbunjemo jer na prvo slušanje nije baš najjasnije što si sve čuo u toj pjesmi, ali već nakon drugog slušanja, pjesma doslovno zaživi i osvaja brzim i zaraznim ritmom.

“Inni mer syngur vitley singur” nastavlja tamo gdje je stala “Hoppipola” i pretendira da osvoji mjesto najvećeg hita. “Gođan daggin” pjesma je u kojoj se najviše osjeti utjecaj Floodove producentske palice. “Viđ spilum endalaust” je odlična pop pjesma. Tako vjerojatno zvuči ljetni hit na hladnom Islandu.

Devetipolminutna “Festival” je pjesma u kojoj se najviše može osjetiti bazični sound benda, onaj koji se čuo na prethodnom albumu.

Epska “Ara batur” najljepša je pjesma na albumu i u njenom snimanju učestvovalo je 90 ljudi?! Pjesma je snimljena uživo, zajedno s Londonskim filharmonijskim orkestrom i oratorijskim dječjim zborom. Ta pjesma je najupečatljiviji i najsvjetliji dio albuma.

Pjesma “All Right“, koju je Jonsi otpjevao na engleskom jeziku, najveće je iznenanđenje jer se Sigur Ros prvi put odlučio za takav korak.

Promjene nisu uvijek nužno dobre za bendove, pogotovo ne za one rijetke koji su uspjeli stvoriti vlastiti, prepoznatljivi sound. Sigur Ros jedan je takav bend koji je stilski zaokret izveo vrlo vješto i pametno.

Ovaj album zasigurno neće oduševiti ljubitelje njihovog mračnog i melankoličnog zvuka, ali neće ih ostaviti ravnodušnima. S druge strane, ovako hitoidan i radiofoničan album sigurno će pridonijeti većoj popularnosti, što im je zasigurno bio cilj. Zato neka vam ovo ljeto zuje u ušima pjesme ovog četverca s hladnog Islanda.