Zawinul na razmeđi etna i jazz rocka

Joe Zawinul već je u godina, a iza sebe ima dugu i respektabilnu glazbenu karijeru. No i danas, sa svojih 73 godine, i dalje stvara, i dalje živi s glazbom i za glazbu. Prošlost u jazzu i jazz-rocku proširio je danas world musicom i uz sebe okuplja iznova nove mlade autohtone glazbenike. Glazbenike koje, kako sam izjavljuje, ne nalazi, već oni nalaze njega. Tako sadašnja postava Zawinul Syndicatea okuplja glazbenike iz područja Afrike, arapskih zemalja i Brazila, a album su snimili uživo u Joeovom klubu Birdland u Austriji.

“Vienna Nights” dvostruki je album sa ukupno 16 stvari, stilski raznolik od klasičnog i za Zawinula tipičnog fusiona, pa do glazbe koja je u krvi njegovih suradnika, arapsko-afričke etno glazbe izrazitih ritmičnih elemenata, nevjerojatno izraženih vokalnih dionica uz začine brazilskog podneblja koje donosi gitarist Allegre Correa.

Album otvara, i odmah na početku svoje izuzetne vokalne sposobnosti pokazuje Sabine Kabongo uvodnom stvari “Y’Elena“. Pjesma je originalno s albuma Amen Salifa Keite iz 1991., albuma koji je Zawinul producirao. Kroz cijelu pjesmu osjeća se jak utjecaj afričkog kontinenta, u Sabininoj jedinstvenoj vokalnoj interpretaciji, ali i u izraženom grooveu ritam sekcije – bubnjara Karima Ziada i basista Linley Marthea. Slijedi “Two Lines” na kojoj se kao gost pojavljuje Scott Henderson, gitarist Zawinul Syndicatea iz ’80-ih i zajedno sa Zawinulom odvodi stvar izrazito u smjeru fusiona i izvodi gitarski solo praćen Zawinulovim klavijaturama kao podlogom, a kasnije Joe preuzima sa svojom solo dionicom kojom privodi stvar kraju.

Nastavak je u mnogo mirnijem raspoloženju balade “Do You Want Some Tea, Grandpa?“ Arta Tuncboyaciyana. Diskretna i minimalistička podloga usmjerava pažnju na tek neznatno izraženiji vokal, u početku čist a oko treće minute se uključuje i Zawinul sa vocoderom. Nakon nešto više od četiri minute, pjesma se lagano ritmički obogaćuje, ali ostaje u okvirima balade sve do kraja. Kontrasti na ovom albumu nastavljaju se već u sljedećoj stvari “Chabiba” koja je ritmična, živa i izrazito groovy. Svojim volalom se ističe marokanski perkusionist Aziz Sahmaoui uz vokalni call-and-response koji prožima čitavu pjesmu. Slijedi pomalo eksperimentalna “Blue Sound/Note 3” koja nekako i ne pripada u okruženje ovog albuma, na njoj dominira Zawinul synth+vocoder solo improvizacijom u kojoj mu se priključuje Sabine svojim jedinstvenim vokalom u ulozi instrumenta.

Još jedna prekretnica slijedi ponovnom ritmičkom žestinom u “Rooftops Of Vienna“, tipičnom fusion uratku, s vrlo izraženim ritmičkim elementom i tek nešto malo vocoderom obojenog vokala. Već slijedeća stvar “Louange” vraća se u etno vode s klasičnom arapskom vokalnom interpretacijom Aziza Shamouia, uz gimbre (alžirski žičani instrument) kojim je dodatno obogaćen ionako bogata i zanimljiva zvučna slika. Prvi disk završava ponovno fusionom, pomalo predugačkom “East 12th Street Band“, uz istaknuti gitarski solo Amita Chatterjeea gotovo cijelo vrijeme.

Drugi dio ovog albuma otvara “Café Andalusia“, mješavina dobrog groovea i Sabininog vokala vrlo je ugodna za slušanje. Nastavak slijedi u 9 minuta južnoameričkog ugođaja s “Borges Buenos Aires” na kojoj gostuje perkusionist Manolo Badrena, a nakon nje “Tower Of Silence” ponovno pokazuje svu kvalitetu sjevernoafričkih perkusionista Zawinulovog benda i basista Linley Martea, ali i Zawinulovo glazbeničko umijeće na svojem instrumentu nepretencioznom, a opet kvalitetnom i bogatom izvedbom.

Ponovnu promjenu atmosfere donose “Intro To A Mighty Theme” laganim uvodom u stilu Weather Reporta, koja se prelijeva u Duke Ellingtonovu “Come Sunday”, duhovnu baladu u interpretaciji vokalno-klavirskog dueta Sabine Kabongo i Joe Zawinula. Ovaj medley završava instrumentalom “Three Postcards” u kojem Zawinul, uz vrlo diskretnu pratnju, sam preuzima glavnu ulogu i virtuozno, ali istovremeno osjećajno i profinjeno, odvodi slušatelja u lagano meditativno stanje potpune opuštenosti.

Album završava dvjema dinamičnijim skladbama Weather Reporta. “Badia” vokalno obogaćena unisonim uvodom Sabine i Aziza zvuči odlično, a stilom najviše pogoduje basistu Linley Martheu, kao i posljednja “Boogie Woogie Waltz“, gdje najviše do izražaja dolazi njegov pizzicato stil svirke kojim neodoljivo podsjeća na legendarnog Jaco Pastoriusa. Linley ipak gradi svoj vlastiti i prepoznatljiv stil u kojem ne želi biti samo kopija legendarnog basista, već želi i sam stvoriti prepoznatljivost i jedinstvenost svojeg izričaja, a to je prepoznao i veliki majstor Zawinul koji za njega kaže: “Mislim da će postati vrhunski basist. U stvari mislim da to on već jest, samo to ljudi još ne znaju.”.

U cjelini, “Vienna Nights” je nevjerojatno bogat i kvalitetan glazbeni uradak. Na dva CD-a može se čuti velika količina raznih stilova na potezu od jazz-rocka do world musica. Glazbenici koji su se okupili oko Zawinula i starom majstoru su očito bili velik poticaj, a on je na najbolji mogući način iskoristio njihove korijene, pružajući im dovoljno slobode u izražavanju da na ovom albumu pridonesu svojim dijelom glazbene tradicije, stvarajući tako nevjerojatan spoj različitih kultura ujedinjenih u glazbi.

Ipak, može se primijetiti nespretno odabran poredak pjesama na albumu, veliki stilski skokovi u 2-3 navrata na oba CD-a jednostavno ne dozvoljavaju opuštanje i uživanje u glazbi, već predstavljaju opterećenje za slušatelja koji se mora seliti iz jedne u drugu glazbenu priču, pa opet natrag. Sretnijim odabirom i grupiranjem u stilske cjeline dobio bi se neusporedivo izraženiji osjećaj glazbenog putovanja koje počinje na jednom mjestu i polako prolazeći razne krajeve završava na nekom sasvim drugom mjestu. Ovako to više izgleda kao brzinsko turističko razgledavanje u kojem se nepovezano skače s jednog mjesta na drugo kako bi se što više toga stiglo vidjeti.