Zajašite val i prepustite se nepoznatom

Nije se puno toga promijenilo u godinu – godinu i pol. I dalje vlada nekakav kaos, ljudi se mire s glupom situacijom, malo novaca i još manje prilika za dalje. Od svog zadnjeg albuma, zagrebački Stonebride nisu puno toga posvjedočili (dobro, možda samo ovo ‘malo novaca’).

Izobilazili su Europu uzduž i poprijeko i definitivno postali bend s najvećim nagibom krivulje razvoja. Drugi službeni album zove se “Summon the Waves“.

Njihov psihodelični rock smješten nekoliko desetljeća u prošlost spojio se s bluesom pomaknutim nekoliko desetljeća u budućnost. Još jednom…

Stvari su opet duga i strpljiva putovanja, pa recimo “Shadows Like Snakes” kroz 9 minuta objašnjava ono poznato o njima. Ali šestominutna “Crimson Tongue” već je unijela hrpetinu potrebnih melodija, pa čak i megafonskog pjevanja. Vjerojatno najjači dio albuma je nekih 9 minuta na “Moon Rider“, koje su predstavile najsvestraniju stranu benda, sporo pjevušenje i valjajuće riffove nabrijane sirovošću.

Ali, skroz zasebno poglavlje u cijeloj priči definitivno ima “Silver Ship“. Isto kao i na prošlom albumu, ta zadnja je najduža stvar i potpuno prepuštanje poruci ovog benda. Da, ima ta stvar kojih 6 minuta uvoda koji nikako da počne, ali kada počne onda užasno paše s naslovom pjesme. Brod plovi i plovi, pa usporava, pa ubrzava, pa tone, pa se uzdiže iz mrtvih. I tako nekih 19 minuta! Psihodelija i ekstatično gaženje, indijansko zavijanje i tribal dijelovi, old school rock igrarije s gitarom, pa čak i iznenađujuća kljava.

Sve to pokazalo je ovom bendu jednu čudnu, šarenu, zanimljivu budućnost. Čini se da su svojim ambicijama zagrizli ogroman komad, i napokon je taj komad glatko kliznuo niz grlo, sve se poklopilo, žanr je izdefiniran i snimljen je album bolji od prošlog. Neka tako bude i dalje.

Upornost, rad, disciplina, litre i litre potrošenog benzina doveli su ih do statusa vjerojatnih predvodnika naše underground scene, koja je sada na daleko poznata i izvan naših neshvatljivih geografskih i ljudskih granica.