Zaigrani dečki napravili nešto odgovorno

Kad se spomene Green Day svi se sjete šarenih zajebanata koje smo slušali tamo negdje pred kraj osnovne škole (ima tome već godina…). E pa, vremena su se malo promijenila. Mi smo ostarili, a Green Day je napravio veliki korak u svojoj karijeri i zaokupio ‘neke nove klince’. Nakon par godišnjeg zatišja s nekim većim hitovima i udarnim albumima, legendarni album “Dookie” iz 1994. godine dobio je svog mlađeg brata koji će ga naslijediti u svemu, osim vjerojatno u tematici i veselju.

Veliki uspjeh zadnjeg albuma “American Idiot“, par velikih i uspješnih hitova logično su za sobom povukli izdavanje još nekakvog CD-a. Bilo kakvog. No, na sreću nisu se odlučili za još jedan isprazni ‘best of’ već su odsvirali i snimili jako dobar live album nazvan “Bullet In A Bible“, te ga izdali u obliku CD/DVD izdanja. Istina, bilo je teško 16 godina karijere ugurati u 2 sata koncerta, pa su se orijentirali na publiku koja ih je pratila na zadnjoj turneji.

Htio to netko ili ne, među 65 000 ljudi, koji su se s njima veselili na snimljenom koncertu negdje u Engleskoj, velika većina na pjesme tipa: “Longview” ili “Brain Stew” skače s izrazom lica “Koja je to stvar?”. Ali zato je početak koncerta nagruvan pjesmama “Holiday“, “Jesus Of Suburbia“, “Are We The Waiting” i “St. Jimmy” redom s “American Idiot” albuma donio oduševljenje i zborno pjevanje cijelih tribina i ‘plesnog podija’.

Veliki stage, puno ljudi, puno kamera, bogata rasvjeta, odličan zvuk, puno novca. Možda je to najbolji način da se opiše dostignuće ovih veselih punkera koji prije desetak godina nisu mogli ni sanjati da će jednog dana napraviti najveći koncert u povijesti punk-rock glazbe. Sigurno je da će ih većina izbaciti iz te skupine upravo zbog velike uspješnosti i medijske eksponiranosti u zadnjih godinu dana, ali nitko im neće moći oduzeti osjećaj koji imaju sada, kada su se, kako sami kažu, napokon izvukli iz vlastitih rešetaka koje im je postavio ultra uspješni “Dookie”.

Pjesme su im sporije, a u tekstovima su se na veliko okomili na američki način upravljanja svijetom, na predsjednika Busha, na političare općenito i na rat. Učinili su stvar koju se većina nije usudila, jer su se nakon napada na New York zabranjivale pjesme koje su i najmanje podsjećale na anti-amerikanizam, pa su baš za inat progovorili o onome što im je na duši. Ovog puta i u živo, zajedno s fanovima.

Da stvar ne prođe bez primjedaba, mora se primijetiti da ponavljanje uzvika: “Hey, ho!” pa uzvrat publike: “Hey, ho!” dvadeset puta tijekom cijelog koncerta pokazuje da iako znaju zapaliti atmosferu, još nisu svjesni koliko treba raditi na samom sebi kada se od tebe ne očekuje stvaranje intimne klupske atmosfere, već stvaranje velikog zvučnog i vizualnog spektakla nakon kojeg će curice vrištati, a dečki zamišljeno planirati kako će jednog dana i oni svirati pred tisućama ljudi.

Isto tako, ovakva izdanja u jako nezavidan položaj stavljaju CD, jer je koncert apsolutno isti i na DVD i na CD, uz DVD-ovu mogućnost da vam sve dočara i slikom, te malim intervjuima iza svake pjesme u kojima članovi benda opisuju i svoj novi album i cjelokupno glazbeno putovanje kroz cijelu karijeru.

Green Day je odsvirao to onako kako se priliči bendu koji ipak nešto znači u rock glazbi, uvjerljivo i moćno. Vatromet i velika pozornica samo im je pomogla da kombinaciju svojih novih pjesama i par starih hitova izvedu tako da ih vrijedi pogledati više od 60 000 ljudi.