Who Fighters?

Foo Fightersi su već davno svladali formulu. Članovi benda imaju bona fide punk scene ranih ’90-ih i usput imaju najsimpatičnijeg frontmena modernog rocka, tipa s kojim ne samo da bi popili pivu nego se čini da bi ju on htio popiti baš s nama.

Između turneja i hrpe projekata nađu se svakih par godina, snime naramak rokerskih pjesmuljaka i opet pune stadione. Bez da su ikome stali na prst, ikoga uvrijedili ili talasali.

“Sonic Highways” se zato razlikuje od “Echoes, Silence, Patience & Grace” najviše po godini kraj imena i forama poput pozadinske priče i pakiranja albuma kao putovanja. Ovogodišnja ploča svoju osnovu nalazi u istoimenom dokumentarnom putopisu HBO-a u kojeg Dave Grohl i ekipa na pretpostavci da lokacija utječe na stvaranje glazbe putuju SAD-om i po kultnim mjestima s jednako kultnim glazbenicima izvlače inspiraciju za novo djelo.Iako se radi o zanimljivim pričama na osnovi teorije koja drži vodu, efektivno sve što smo iz toga dobili je generički rock liberalno pošprican s referencama na lokacije ili drugu glazbu. Od Foo Fightersa u 2014. nismo očekivali ništa pretjerano uzbudljivo a toliko smo na kraju i dobili – glazbu od prve note stvorenu za radio stanice i arene, prilagođenu za bacanje pokojeg “Yeah!” na koncertima i nagradnu najljepnicu ‘rock još nije mrtav’ svakom od 70 tisuća posjetitelja.

U dokmentarcu Grohl tako priča s Dolly Parton ili Ianom MacKayom, ovisno u kojem gradu se nalazi, pa tu inspiraciju ubacuje u riječi već skladanih pjesama snimljenih u suradnji s relevantnim gostima, iako će samo čitanje popratnog tiska odati da su Bad Brainsi surađivali na alt-rock “The Feast and the Famine” ili Eaglesov Joe Walsh na “Outside” jer same pjesme to signurno neće.

S iznimnkom energične i pred kraj bučne “Something From Nothing” i melankolične “Subterranean” nastale u suradnji s Benom Gibbardom pjesme su lako zaboravljive, s tim da bi tek prva mogla postati uspješnica u stilu “The Pretender” koja na svojoj strani ipak ima veći faktor stadionske pjevnosti.

Iako je potencijal takvog visokog koncepta bio velik, Foo Fightersi su propustili priliku napraviti pravo sonično putovanje i dopustiti vanjski utjecaj na formulaičnu i ustaljenu glazbu kakvu snimaju zadnjih (ako smo darežljivi) 15-ak godina. No s druge strane, bar nisu pokušali scenu zadužiti s četiri CD-a svemirske opere posvećene Kurtu Cobainu tako da smo s poluenergičnim rockom možda i dobro prošli.

U ovom trenu najveći plus Foo Fightersa je činjenica da nisu Nickelback ili U2, s tek dovoljno alternativne geneze da bi prošli i kod grunge nostalgičara. Daleko su od “Monkey Wrench”, “Everlong” ili “Learn to Fly”, a jedva se usudim spominjati “I’ll Stick Around” i cijeli prvi album kojeg je napisao, producirao i odsvirao samo Grohl.

Ipak, ako je posve običan, zaboravljiv no odlično odsviran moderan rock cijena pod koju dobivamo Them Crooked Vultures i Sound City, vrlo se isplati.