Vrlo dobar album obrada

Nema ništa loše u obradama. Neke pjesme postanu klasici ili se toliko populariziraju u puku, pa postaju svačije, tj. narodne. S druge strane, može biti zabavno i tražiti malo opskurniji materijal za obradu i dati mu novo svjetlo.

Od najranijih dana rocka izvođači nisu bježali od obrada, pa ni oni koji su imali izniman autorski talent. Stonesi su “Route 66” učinili svojom, The Beatlesi “Twist & Shout”, Led Zeppelin “Since I’ve Been Loving You”. Najbolje obrade su bile upravo one koje su uspijevale pjesmama dati jednu novu dimenziju, često i superiorniju originalu.

Nabrajanje takvih primjera moglo bi ići unedogled – spomenimo samo Joe Cockera s “With A Little Help From My Friends”, Jimmyja Hendrixa s “All Along The Watchtower” ili Bryana Ferryja s “Let’s Stick Together”. Njihove verzije prve padaju na pamet kad se spomenu te pjesme.

Patti Smith je i prije snimala obrade, a dugo je imala u planu napraviti cijeli album s njima. Konačno je to i ostvarila s albumom “Twelve“, na kojem se nalazi, kako mu i ime govori, dvanaest pjesama.

Bazu na albumu čini vrlo kompetentni bend u kojem su Lenny Kaye na gitarama, Tony Shanahan na basu i klavijaturama, te Jay Dee Daugherty na bubnjevima i udaraljkama. Često je naglasak stavljen na akustične instrumente, no svirka je vrlo dinamična i koncizna, pa cijeli album ima ugođaj kao da je odsviran uživo.

“Twelve” počinje s Hendrixovom “Are You Experienced?” kojoj je dano spiritualno čitanje, no suvremena produkcija joj je više odmogla nego pomogla. Sljedeća je “Everybody Wants To Rule The World” Tears For Fears, koja je uz “The Boy In The Bubble” Paula Simona, Patti poslužila da pošalje političke poruke.

“White Rabbit” i “Gimme Shelter” su snimljene s Fleom iz Red Hot Chili Peppersa i starim Pattinim prijateljem iz doba nastupanja u CBGB-u, Tomom Verlaineom iz Television. U potonjem klasiku Stonesa, Verlaine radi odličan posao na slide gitari, dok Patti oponaša Jaggera. Patti oponaša i Grace Slick iz Jefferson Airplane, čije je pjevanje u “White Rabbit” označila kao presudan osobni utjecaj.

Obrađeni su i The Beatlesi, ali ne Lennon i McCartney, nego George Harrison, odnosno njegova pjesma “Within You, Without You” sa “Sqt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”. Harrison u The Beatlesima možda i nije imao toliko istaknutu ulogu kao spomenuti dvojac, ali zahvaljujući njegovim glazbenim istraživanjima mnogi izvođači ističu upravo njega kao veliki utjecaj. Tako u ovoj pjesmi dominira istočnjački ugođaj i zvečeća 12-žičana gitara.

Bob Dylan je naravno nezaobilazan na ovakvim albumima. Patti se odlučila na slikovitu i mističnu “Changing Of The Guards“, koja u njenoj verziji nije toliko napeta kao original i ugođajem vuče na Calexico. Patti je pjesmu otpjevala u svom stilu vrlo emotivno.

Osobno i emotivno, pomalo teatralno doživljavanje pjesama uvijek je i bila jedna od glavnih karakteristika Patti Smith. Inače, u knjižici koja dolazi uz CD dobijete i komentar uz svaku pjesmu u kojem Patti objašnjava što joj pjesma znači.

Trik kojim su se poslužili na “Twelve” je da se u nekim pjesmama stavi naglasak na novi instrument, poput cimbala u “The Boy In The Bubble” ili harmoniku u “Helpless” Neila Younga.

“Soul Kitchen” The Doorsa je pravi soul, odrađen s puno ‘duše’, a apsolutno najnadahnutija i najbolja na albumu je obrada Nirvanine “Smells Like Teen Spirit“. Pjesmi je dano potpuno novo akustično, ‘porch style’ čitanje. S Johnom Cohenom, Samom Shepardom i njegovim sinom Walkerom koji su svirali banjo i Peterom Stampfelom na violini, “Smells Like Teen Spirit” zvuči kao američki folk klasik, ali ujedno uspijeva zvučati i vrlo suvremeno.

“Twelve” zaključuju “Midnigh Rambler” The Allman Brothers Banda, koja je odsvirana jednostavno, akustično, bez filozofiranja, te “Pastime Paradise” Steviea Wondera, s odlično pogođenom dinamikom.

S vrlo uvjerljivim bendom Patti Smith je napravila solidan album obrada sa barem jednim nadahnutim novim čitanjem koje je uspjelo otkriti skrivene slojeve originalnog predloška.