Vrline i mane

Mick Jagger je neko vrijeme ozbiljno razmišljao o solo karijeri. Problem je bio što nitko drugi njegove solo ‘izlete’ nije ozbiljno shvaćao. Nekoliko je razloga za to. Mick je pjevač, a pjevačima je teže nego instrumentalistima, jer kad ste dugo u nekom bendu, vaš glas postaje automatska asocijacija na njega. No recimo Robert Plant je uspio pronaći vlastiti put u solo vodama.

Zeppelini ipak nisu Stonesi, tj. drugi je problem bio što koji god putem krenuo, Stonesi su već bili tu. Jedan od glavnih razloga za dugovječnost tog benda bila je njihova sposobnost hvatanja koraka s vremenom i prilagođavanja raznih stilova sebi.

Mick je probao disco, funk, reggae, country, blues, no sve je to i dalje sličilo na Stonese. Zato je Jagger često izgledao kao čovjek koji sve pokušava, a baš i nije siguran kamo usmjeriti karijeru. Za razliku od Planta, koji je nakon razlaza Zeppelina uspio izgraditi svoj stil koji je zvučao novo i svježe uz razvijanje nekih već otprije poznatih karakteristika, poput fascinacije keltskim i orijentalnim folkom.

Konačno, Mick jednostavno nije imao dovoljno jake pjesme. Npr. Lennon i McCartney su i nakon Beatlesa nastavili raditi stvari koje su se mogle mjeriti s prethodnim radom, Jaggerovi solo albumi su gubili u usporedbi s najboljim djelima The Rolling Stonesa.

Većina materijala svejedno je bila solidna, a dokaz za to je i “The Very Best of“.

Već uvod u ovu kompilaciju – od punokrvne rokačine s Lennyem Kravitzem “God Gave Me Everything“, ‘stonesovske’ riffologije “Put Me in Trash“, ljepljivog power-popa “Just Another Night“, do klasične balade “Don’t Tear Me Up” u kojoj dominiraju piano i orgulje, te Mickovo sigurno pjevanje – pokazuje da je tu riječ o materijalu odrađenom na visokoj razini. Čak i “Let’s Work” s robotskim ritmom, koja kao da je napravljena za soundtrack aerobik vježbi, djeluje zabavno.

Jaggerovi pokušaji bijega u solo vode bili su najozbiljniji u drugoj polovici osamdesetih, kad su objavljeni albumi “She’s the Boss” i “Primitive Cool”, te kad su Stonesi prolazili kroz najteže razdoblje, u kojem ni kritika ni stara publika nije voljela njihove albume, Jagger je odlučio da “Dirty Work” ne promoviraju koncertno, a međusobno su bili posvađani.

Do trećeg Jaggerovog solo albuma “Wandering Spirit” iz 1993. kojeg je producirao Rick Rubin i koji je od rock kritičara najbolje prihvaćen, bilo je jasno da su se Stonesi vratili u sedlo i da nikud ne idu.

Jagger je sljedeći solo album objavio tek za osam godina. “Goddess in the Doorway” bio je pun slavnih gostiju i savršeno profesionalnih pjesama. Malo preprofesionalnih, mora se priznati.

Ono što ovoj kompilaciji podiže ocjenu je čak sedam pjesama koje ne dolaze s Jaggerovih solo albuma. Najstarija je “Memo from Turner” iz filma “Perfomance”, koja je snimljena 1969. i koja se uklapa u roots fazu Stonesa iz tog razdoblja, zabilježenu na fenomenalnom albumu “Beggars Banquet”. “Dancing in the Street” s Davidom Bowiejem je bila veliki hit, a “Charmed Life” je zarazni disco broj vođen basom koji vuče na “Another One Bites the Dust”.

Možda najbolji trenuci albuma su “Too Many Cooks (Spoil the Soup)” i “Checkin’ Up On My Baby“. Dovoljno je čuti te dvije pjesme da bude jasno što je Jaggerovim solo albumima nedostajalo (doduše isto je često nedostajalo i Stonesima od “Some Girls” naovamo).

Prva je fantastični soul-funk koji pršti od energije, snimljena s vrhunskim session glazbenicima, dok je za pultom bio ni manje ni više nego John Lennon. Druga je žestoki blues, koja podsjeća na albume koje je Muddy Waters sedamdesetih radio s Johnnyem Winterom. Nju je pak Mick snimio s “The Red Devils” ‘najboljim klubskim bendom u LA-u’, na sessionima koje je rukovodio Rick Rubin. U oba slučaja ključna je bila kemija postignuta između glazbenika, nasuprot koje vrhunski proizvodi rock obrtnika uvijek djeluju pomalo umjetno.

Dok je Jaggerovo lutanje između različitih glazbenih pravaca ponekad djelovalo pomalo izgubljeno, vokalno se on u tim raznim pravcima uvijek snalazio kao riba u vodi. Uz već gore spomenute pjesme, nikakav mu problem nije predstavljao ni reggae “(You Got to Walk and) Don’t Look Back” s Peterom Toshem, kao ni vrlo dobra country balada “Evening Gown“, a “Sweet Thing” je mala škola falsetta za rock pjevače.

“The Very Best of” je kompilacija koja jako dobro otkriva sve Jaggerove vrline, ali i mane.