Vraćaju se oni koje svi vole mrziti

Ovo je već šesti album goth-rock ili love-metal finaca HIM i mislim da je već polako vrijeme da se na njih počne gledati kao na rock bend i da se više zaboravi činjenica da su na početku slave dečkima bili ljigavi, jer su se cure popalile za njihovim pjevačem i mastermindom Ville Valom.

Često su patetični, nekad na silu mračni, ali nakon ovoliko vremena ipak se u njima vidi nekakva kvaliteta i ustrajnost u ovoj sjevernjački mračnoj glazbi.

Ovaj novi album “Venus Doom” opet je njihova oda tragičnim i zabranjenim ljubavima, srcima, paklu, požudi i svemu što ide s tim. Osim što se drže sličnih tema, ipak se vidi da oni svakim svojim albumom rade pomak prema kvaliteti i primjer su benda koji kontinuirano napreduje. Ponavljam, koliko god ih neki obožavali mrziti, jer jedini su koji su bili proglašavani i za najbolji i za najgori bend na svijetu odjednom.

Album su najavljivali kao kombinaciju žestoke gitarističke glazbe iz ere “Master of Puppets” Metallice i romantičnih stihova My Bloody Valentine. Znam da je ove godine jako moderno reći da te inspirirala 20. godišnjica legendarnog Metallicinog albuma, ali ipak nije tako lako te riffove ubaciti u sporiju glazbu HIM-a. Album je definitivno ‘riffovski’ orijentiran i gitara je preuzela glavnu ulogu od klavijatura, ali više u stilu nekog umjerenijeg Black Sabbatha ili djetinjastije ‘Black ere’ Metallice.

Unijeli su dosta novosti i pobjegli od trominutnih pjesmica. Definitivno su prerasli strah da duže pjesme neće biti dovoljno pristupačne i komercijalne, pa redovito stvari imaju dugačke bridgeve s riffovima koji se zbilja ne mogu prilijepiti bendu kojeg slušaju samo curice. To su sludge riff na kraju početne “Venus Doom” i duboko pjevanje u stilu Type O Negative, te odličan rockerski urlik prije isto takvog gitarističkog sola i ‘stonerski’ riff na “Love in Cold Blood“.

Samo da podsjetimo – riječi “My heart’s a graveyard baby and to evil we make love” na “Passion’s Killing Floor” pokazuju poznati tragično romantičan smjer. Prvi singl s albuma “The Kiss of Dawn” za sada mi je najlošija stvar albuma, a nadam se da razlog nije taj što sam je najviše puta čuo, jer mi se sviđaju albumi na kojima nisu samo hitovi pjesme vrijedne spomena.

Pjesmom “Sleepwalking Past Hope” obuhvatili su sva svoja obilježja, jer se u dugoj pjesmi od čak 10 minuta našlo mjesta i za klavir, i za sporije kitice, i za riječi “…and there I crawl beneath Lucifer’s Claws just for one last kiss“, ali i za jako puno različitih dijelova koji ih sramežljivo približavaju toj željenoj usporedbi s “Master of Puppets” i čudovišnim kompletnim pjesmama.

Samo “Song or Suicide” (traje minutu) je skroz lagana kombinacija akustične gitare i njegovog dubokog baritonskog glasa s puno zraka i bez nepotrebnog lickanja i glancanja. Cijeli album je teži i mračniji od prethodnog i to pokazuje da ne odustaju i da ih nije briga što će teško privući pažnju nekoga tko ih nikada nije volio.

Ali, na ovom albumu zbilja se vidi nekakva zrelost i napredak, a ako ste spremni progutati malo patetičnosti u riječima i zažmiriti na pokoji primitivni riff, onda je “Venus Doom” sigurno jedan zanimljiv rock album i najbolji od ovog benda.