Vojko Vrućina: Uvod u trap anatomiju

    7936

    Vojko Vrućina

    Vojko

    Datum izdanja: 27.04.2018.

    Izdavač: Croatia Records

    Žanr: Hip-hop, Trap

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Ne može
    2. Zovi Čovika
    3. Pasta Italiana (feat. Krešo Bengalka & Tonči Huljić)
    4. Rođendan (feat. Krešo Bengalka, Vuk Oreb & Antonio Makinja)
    5. Ceca u Parizu (feat. Wikluh Sky)
    6. Cilit beng (feat. Vuk Oreb)
    7. Popaj
    8. Kako to
    9. Machare
    10. Marjan
    11. Dump Around
    12. Hip hop (feat. Krešo Bengalka)
    13. Bach

    Još kada su Dječaci krajem prošlog desetljeća ulazili u postdramsku fazu te klizili prema “Istini”, većina hip hop krugova upoznala se s dječačkom trojkom. I Vojkom. Napravit ćemo distinkciju od samog sastava jer došlo je vrijeme u kojem svako ima pravo na solo projekt koji će pokazati koliko je kreativan i sposoban približiti se što široj publici. Nakon što su Kid Rađa i Krešo Bengalka polučili uspjeh svojim “folderima” i s nekim se pjesmama duboko usadili u hrvatsku kolektivnu memoriju i scenu općenito, logičan je bio korak kojeg čini upravo onaj koji se uvijek posebno isticao. I to mislimo u potpunosti, bez imalo pretjerivanja i subjektivnog dojma. Jednostavno, takav je realitet.

    Vojko Vrućina objavio je “Vojka” na kojem iskazuje sav svoj potencijal, smisao za rimu i ritam, pričanje priče i svoj specifičan pogled na stvari. Ne smijemo zaboraviti da ovo nisu Vojkovi prvi samostalni koraci, ali uvelike se razlikuju od onoga što se radilo povremeno i pojedinačno kroz karijeru i prethodne godine, a drugačije se konstruira kada u sadašnjici imamo koherentno djelo i trinaest pjesama kojima se vozimo kroz zvučnike.

    Muziku podržava

    Ono što prvo upada u uho je udaljena doza od klasičnog gangsta izražaja. Album je prožet originalnim Vojkovim temama, na koje smo bili  naviknuti u mnogobrojnim stihovima s prošlih projekata, ali i dozom samokritike i podsjećanja, vješto upakiranih u komični set različitih pristupa.  Tako se sam autor nalazi negdje na razmeđi Dječaka, Kiše metaka i osobnog pristupa koji se u cijelom paketu ponajviše ističe. Drugim riječima, niti bi Vojko došao do današnje razine jednog od najboljih repera u regiji da nije napisao sve što se može gledati kao ‘kamen spoticanja’, jer i manje voljeni tekstovi dio su razvoja koji nas sve kasnije istančanije definiraju i pridonose stvaranju što boljeg budućeg materijala.

    Nakon što je prvo objavio “Zovi čovika”, dobili smo Vojka u najboljem izdanju, i tu bih odmah povukao paralelu s još jednom odličnom i početnom “Ne može”. Prve tri pjesme nagovještaju da Vojko direktno skreće u svoje vode, jer količina ideja, rima i stihova su velike i praktički smo u startu ‘navučeni’ da čujemo preostale. Dio sa suradnjama nagomilan je u sljedećem dijelu albuma gdje slušamo Krešu, Vuka Oreba, Antonia Makinju, Wikluha Skya i Tončija Huljića.

    Naravno, čini se da je najviše kontroverze, ali i publiciteta ostvarila baš suradnja s Huljićem na pjesmi “Pasta Italiana”. Nije to nikakva novost, Vojkovo koketiranje s osobom kojima ima negativan status u mnogim alternativnim krugovima može se na prvu činiti kao izdaja nekih principa, ali “Pasta” je izazvala veliku pozornost u puno širem glazbenom sloju, a dobio je i Krešu u top formi. Huljić je tu sasvim minoran faktor kada se u cijelosti sagleda pjesma, a na kraju dođe kao neki comic relief s kojim se zakuca u par stihova.

    Najveća suradnja ostvarena je na “Rođendanu” gdje svaki od repera dobiva određeno vrijeme kako bi što ismijao, što u poluozbiljnom tonu progovorio o današnjim slavljima te što je sve potrebno napraviti na dan kada smo rođeni. Wikluh se pridružio Vojku na “Ceci u Parizu” koja beatom podsjeća na najbolje dane Kiše metaka, dok odjavnih tridesetak sekundi protječe u ekstravagantnom mixu Cecine “Fatalne ljubavi”.

    Vojkov samostalni dio ponovo se ističe nakon “Cilit beng”, a kao vrhunac ističe se “Kako to”. Što zbog odličnih stihova koji prikazuju i hrvatski jal, pohlepu, mentalitet, nazadnost i način kako funkcioniraju stvari. Klasični hrvatski stav u kojem su nam svi ostali krivi, osim nas samih, savršeno je opisan retoričkim pitanjem koje se ponavlja nakon svake male pričice o poduzetnicima, poljoprivrednicima, ugostiteljima…

    Završetak se nameće dosta brzo, pogotovo ako polazimo od svojevrsnog manifesta hip-hopa izvedenog zajedno s Bengalkom te još jedne, koju Vojko posebno dozira kako bi u potpunosti pokazao  što sve može proizvesti u svojem umu (“Sviram orgulje, nikad nisam nasmijan, Vojko V je Bach, Johann Sebastian”).

    Album ne možemo gledati iz perspektive kao da se radi o mladom i neiskusnom autoru. Vojko poznaje scenu, odlučio što je u ovom trenutku najbolje ponuditi i dao nam ono što mnogi godinama već nestrpljivo iščekuju – u potpunosti ambiciozno djelo prožeto humorom, izvrsnim repanjem, maštovitošću u rimama, suptilnom kritikom društva te ponekad i širim fokusom na instrumentalni spektar. Vrućina je stupio na gradski asfalt.

    Muziku podržava