Vješto koketiranje

Zašto koketiranje? Zašto “Vještina”? Pa koketiranje zato jer pokušava spojiti uvijek nespojivo, pop mainstream i ono nešto, a vještina jer Massimo to radi tako suptilno i uspješno. Zapravo pitam se koliko je ovo nastavak “Vještine I“, a koliko preuzet naslov iz nekog razumljivog i nadasve očekivanog smjera kojim je Massimo krenuo. Definitivno konstatiram da se malo odmaknuo od “Vještine I” iako bi naslov dao za naslutiti drugačije.

Kako je ovo kronološki nasljednik već nekog započetog djela, očekivanja su bila konkretna i nisam očekivao ništa drugačije od onoga što je bilo zapakirano u simpatičan omot s nasmijanim Massimom. Kako je od prve “Vještine” prošlo oko dvije godine, slegnutih dojmova, pokušao sam nekako povezat dvije “Vještine”.

Ono što je u početku izgledalo kao sasvim prihvatljivo i očekivano pokazalo se kao svojevrsni dvosjekli mač. Naime, Massimo je prilično evoluirao, glazbeno sazrio ili možda jednostavno shvatio da od ulagivanja publici nema ništa. Tako je ova “Vještina” usmjerena kvalitetnijim autorima, boljim tekstovima, ali i još uvijek jednom dozom oportunizma kojom Massimo želi ostati dio mainstreama, a onako sa strane se dodvoriti glazbenim kolegama.

Iskreno meni to ne smeta i više mi se sviđa. Pomnijim odabirom stvari napravio je nemali pomak, ne u kvaliteti izvedbe (ipak Massimo je bio i ostao prilično prepoznatljiv) nego u samom duhu kojim ovaj album diše puno bolje. Kako je pomak mali, ali značajan, očekujem da će treća “Vještina” biti potpuno očišćena od pop hitova i da će u svojoj biti isključivo ono što Massimo je.

I dalje je zadržana formula, od svega po malo, pa tako ovdje imamo odavanje počasti pjesmama starijih kolega (Dedić, Runjić, Monteno) i suvremenika (Štulić, Gibonni, Urban), ali i novih autorskih uradaka (dvije festivalske: “Karta devera” sa Splita 2005. i “Tu na mojim rukama” s Dore 2006.). Sve je začinjeno i još nekim hitom pa se tako tu našao i cover Parnog valjka, Filma i Jure Stublića, te Bregovićevih hitova.

Moram još i spomenuti odličnu vokalnu suradnju (u skladbi “Melankolija“), te doprinos skladbom “Prokleto dobro znam” s makedonskom Kaliopi Bukle. Kao što se na “Vještini I” prisjetio dijela vlastite prošlosti osuvremenjenim verzijama “Stranca u noći” i “Sjaja u tami”, Massimo “Vještinu II” upotpunjuje novim studijskim izdanjem hita “Samo za tvoje oči” što ga je obnovio na prošlogodišnjem koncertnom CD-u “Apsolutno uživo“. Odlična obrada!

Kako je struka već nagradila Massima Porinima i tako priznala njegovu neospornu vokalnu kvalitetu, nije mu preostalo ništa drugo nego da to materijalizira u jedan ovakav album. Nadam se da se neće poželjeti još i recimo pretendirati za onaj ‘Album godine’ jer bi to značilo ponovno dodvoravanje, a ova je formula pokazala u svakom slučaju više.

Koncertna promocija počinje ujesen i to u kazališnim prostorima i sličnim intimnijim interijerima, što nam još jednom govori da se Massimo okrenuo užoj publici, a izbjegavanje ljetnih terasa i masovnih koncerata daje u prilog tezi da je Massimo shvatio gdje stoji na glazbenoj sceni.

Ukratko ovo je bolji, kvalitetniji i zahtjevniji album. Zahtjeva od vas potpunu predanost glazbi, upravo onakvu kako je to radio Massimo kada ga je stvarao. I za kraj samo jedna indirektna poruka Massimu, koji se u uvodnoj skladbi “Da mogu” pita: “Jesam li star za promjene?” Svakako ne, ali da ga motiviram to će pokazati tak treća “Vještina”.