Vječni spomen na velikog sanjara

Lutalica, kralj, ratnik i anđeo. I buntovnik i romantičar. I poeta. Sve je to istovremeno bio Philip Lynott, utemeljitelj irske hard rock skupine Thin Lizzy. I ne samo utemeljitelj, nego njegova alfa i omega, pa tako ovu prekrasnu ediciju u biti možemo više nazvati posvetom njemu nego samom Thin Lizzyu.

Kažem prekrasnu i ediciju jer sam siguran da je takva, mada mi je teško točno odrediti što je ona u biti. Točnije, kako je nazvati.

Gledamo li je po formatu i tiskanom sadržaju, to bi trebala biti biografska knjiga. A opet, tu su četiri disca s muzikom, koje otprilike ima pet sati u 73 pjesme pa niti termin ‘best of’ izdanje ne bi trebao stran. Samim time što je nešto takvo, mislim na muzički dio, objavljeno 2001/2002. godine na istoimenom četverostrukom box setu.

Ipak, poslužit ćemo se terminologijom izdavača pa upotrijebiti izraz ‘Ear Books‘, koji se sastoji od knjige s pisanim, biografskim dijelom te mnoštvom izvrsnih fotografija, čija je posebna vrijednost, uz onu povijesnu, i ta da su otisnute preko cijelog formata stranice 28,5×28,5 centimetara pa djeluju svježe, kao da su snimljene jučer. A opet, i nisu puno previše ‘pedikirane’ i ‘manikirane’ pa nije zagubljena niti njihova izvorna vrijednost, što se pogotovo odnosi na one u crno-bijeloj varijanti.

Očito je da su pomno birane, tako da, što se tiče njihovog izbora, doista nemam posebnih prigovora. Ono na što djelomice imam prigovor je tekstualni dio, jer smatram da se povijest ovako važnog benda mogla i morala detaljnije opisati. Očito je da je izostalo mnogo važnijih stvari, kako događaja vezanih uz Thin Lizzy tako, ustvari još i više, onih koji su obilježili život jedne od najvećih rock zvijezda, Phila Lynotta (umro 4.1.1986. u 37. godini života).

No dobro, tako bih valjda ja napravio, ovdje se ipak više fokusiralo na to da se presjek napravi kroz fotke, što u krajnjem slučaju nikako nije loše, ali na 110 se stranica mogao napisati koji redak više.

Ipak, u tekstualnom dijelu ima jedna stvar koja mi se posebno svidjela, a to su Philovi breakovi, za koje su korištene neke njegove uzrečice, od kojih me se posebno dojmila jedna koja kaže: “Kad sam u Engleskoj, kažem da sam iz Irske. Kad sam u Irskoj kažem da sam iz Dublina; kad sam u Dublinu kažem da sam iz Crumlina. Kad sam u Crumlinu kažem da sam iz Leighlin Roada, a kad sam u Leighlin Roadu kažem da sam Lynott“.

Zaista je nešto tako vrlo lijepo čuti od čovjeka koji je imao vrlo težak život, bez prave, istinske obiteljske ljubavi, jer je vanbračno dijete bijele Irkinje Philomene Lynott i crnog brazilskog farmera Cecilea Parrisa. Rođen je u Birminghamu u Engleskoj, tri tjedna po rođenju napustio ga je otac, majka ga malog ostavila baki Sarah u Irskoj, koja ga je i odgojila.

Tako je vrlo tužno započeo njegov život, koji je, nažalost, završio tragično. Svima koji su ga poznavali ovakva njegova razmišljanja nisu bila strana, jer im je bilo savršeno jasno da takve riječi dolaze iz najvećih dubina njegove duše. ‘Knjižni’ dio svakako treba zaključiti konstatacijom da je on vrlo lijepo ukoričen te presvučen dodatnim omotom sastavljenim od vrlo kvalitetnog papira.

Često se zna čuti kako su ljudi veliki onoliko koliko su velika djela koja su stvorili za života, odnosno ona koja su nam ostavili u naslijeđe. Ako je tome tako, a vjerujem da jeste, onda je Phil definitivno jedan od najvećih, barem u muzičko/rockerskom okruženju. Opširan pogled na ta njegova, besmrtna, djela nude spomenuta četiri disca, na kojima se nalaze najvažnije koje je stvorio. Bilo sam, bilo uz pomoć ostalih članova Thin Lizzya.

Što se tiče discova, muzika na njima poredana je kronološkim redom, pa tako, recimo, onaj prvi, “Vagabonds” otvara “The Farmer“, prva ikad snimljena pjesma grupe, i to samo za irsko tržište. Teško nabavljiva pjesma i velika vrijednost kompletne kolekcije.

Također, na istom su discu naslovi s jednako teško nabavljivog EP-a “New Day” (npr. “Dublin“), izašlog par mjeseci nakon debuta “Thin Lizzy” (travanj 1971.), koji je, kao i naredna dva, “Shades of a Blue Orphanage” i “Vagabonds of the Western World”, ovdje zastupljen s nekoliko pjesama.

Usprkos vrijednim i raritetnim singlovima, među kojima je i “The Rocker“, i njihovim B-stranama, highlight ovog disca svakako je irska narodna pjesma “Whiskey in the Jar“, koja je izašla u listopadu 1972. godine kao singl i označila početak slave, odnosno pravi zalet Thin Lizzya. Do tada su bili tek ‘jedan od mnogih’ britanskih rock bendova, no ‘whiskey’ je sve promijenio.

B strana tog singla, pjesma “Crusing Ion the Lizzymobile“, otvara drugi disc “Kings”, koji uz raritete poput “Sitamia” (s EP-a “Whiskey in the Jar”), “Half Caste” ili “Try a Little Harder“, donosi izbor pjesama iz perioda od 1973. do 1976. godine, s albuma “Night Life”, “Fighting” i “Jailbreak”, a moji su favoriti “The Back Are Boys in Town“, još jedna u nizu vječnih pjesama, te prelijepa balada “Still in Love with You“, koja je u nezaboravnoj varijanti objavljena na live ploči “Live and Dangerous” (1978.).

S koje je nekoliko pjesama na trećem discu “Warriors“, koji sadrži pjesme od 1976. do 1979. godine, s albuma “Johnny the Fox”, “Bad Reputation” i “Black Rose: A Rock Legend”. Uz “Johnny the Fox Meets Jimmy the Weed“, “Soldier of Fortune“, “Dancing in the Moonlight“, “Warrior“, “Sarah” ili “Roisin Dubh (Black Rose): A Rock Legend“, naslove sa spomenutih albuma, i ovdje je dodan je još jedan raritet, pjesma “Me and the Boys“, B-strane singla “Rosalie/Cowgirl’s Song”. Također tu je i jedan od dva najpoznatija dueta s Gary Mooreom, onaj u pjesmi “Parisienne Walkways“, s Mooreovog albuma “Back on the Streets”.

A onaj drugi, “Out in the Fields” iz 1985. godine, premda sam ga očekivao, nije se našao na posljednjem, četvrtom discu “Angels“, koji, usprkos tome, nudi jednako zanimljiv sadržaj. Uobičajeno, tu je nekoliko značajnijih naslova s albuma “Chinatown”, “Renegade” i “Thunder of Lightning”, posljednjeg koje je Thin Lizzy objavio, i to 1983. godine. Poznatije pjesme, iz tog, ipak najmanje dobrog, razdoblja su “Chinatown“, “Renegade” i “The Sun Goes Down“.

Zato preostale pjesme, koje nisu objavljene na spomenutim albumima, nude puno više zanimljivosti i vrijednosti. Tu mislim na naslove s dva Philova solo albuma, “Phil Lynott – Solo in Soho” i “The Phil Lynott Album”, kao što je “King’s Call“, na kojoj je svirao Mark Knopfler, te “Old Town“.

‘Rijetke’ su pjesme “Dear Miss Lonely Hearts” i “Song for Jimi“, a pogotovo “Sisters of Mercy“, digitalizirani demo skupine Grand Slam, osnovane nakon raspada Thin Lizzya, koja, usput rečeno, nikad nije pravo zaživjela.

Nesumnjivo je da će pravi fanovi biti oduševljeni pjesmom-singlom “Ninteen“, posljednjom koju je objavio Phil, i to manje od dva mjeseca prije smrti, te “A Night in the Life of a Blues Singer“, B-stranom tog singla, snimljenom još 1979. godine. Njima i završava ova predivna priča, dakako u muzičkom dijelu, kojoj je u proteklim godinama bilo, barem po meni, bilo posvećeno premalo prostora i vremena. Daleko manje nego je to zaslužila osoba kakav je bio Phil Lynott. Čovjek koji se uzdigao iznad svih svojih životnih problema, koji su bili sve, samo ne uobičajeni, iz njih crpio rijetko viđenu snagu i kreativnost.

Zato mislim da je najmanje bitno doživljava li se ovo izdanje kao knjiga s CD-ima ili ‘best of’ album s fotografsko/tekstualnom biografskim sadržajem. Jer, hoće li on naći svoje mjesto na policama s knjigama, što je veća vjerojatnost jedino zbog prostora kojeg zauzima ili na onima gdje su CD-i, odlučit će se individualno nakon njegove nabavke.

A ona bi se, i to ne samo kod ljubitelja Phila i Lizzya, morala dogoditi. Ustvari, s ovim ne bi trebalo biti problema oko odlaganja. Uvijek bi trebalo biti pri ruci, negdje na stoliću dnevne sobe, u blizini playera i naočala.