Uskrsnuće uspjelo

U sveopćem nerezonskom američkom metal ludilu koje je u vladalo na prijelazu milenija, gotovo svaki bend koji je izdao neku ploču nazivan je new metal proizvodom. A da još i dan danas većini, vjerujem, nije poznato što je to točno značilo. Jer, new ili nu metalci bili su i Linkin Park i Limp Bizkit i System Of A Down i Slipknot i Papa Roach i… da ne nabrajam više.

Za primjer sam uzeo tek neke poznate bendove, koji su svirali dosta oprečne vrste metala i(ili) rocka. Ali, svi su oni bili new metalci. U njihovom se društvu našla i Chimaira, 2001. godine kada je objavila debitantski album “Pass Out Of Existence”.

Taj je album prikazao ovaj clevelandski bend vrlo ambicioznim, dosta dobrim, ali, istovremeno ipak primarno thrasherski orijentiran, po uzoru na Slayer i Machine Head. Međutim, kvalitetu tog albuma nisu popratila dva slijedeća, “The Impossibility Of Reason” (2003.) i “Chimaira” (2005.), pa je bilo nužno nešto mijenjati.

Tako se dogodila promjena izdavačke kuće, te je Roadrunner Records zamijenjen za Ferret Records (Amerika), odnosno Nuclear Blast (Europa). Isto tako, značajno se poradilo i na stilu, pa je debelo pojačan utjecaj thrasha, koji je osjetno začinjen s deathom, industrialom, powerom, heavyem i metal coreom.

Isto tako, u skladateljskom se dijelu poslu prionulo temeljitije, pa su pjesme slojevitije po svim presjecima, a ujedno i sporije nego je to do sada bio slučaj. Što, da to odmah kažem, automatizmom ne povlači manje agresije. Baš suprotno. Naslovi su prepuni energije, snage, čak i brutalne opakosti, ali i catchy refrena, i jako su malo popuštali pred mogućim naletima melodioznosti.

Glavna i vodeća karakteristika su super jaki gitaristički thrash riffovi, koji se provlače kroz sve pjesme, i njihov je utjecaj najuvjerljiviji. Također, dojmljivi su i vokali, koji su izuzetno snažni, i, mada znaju biti smireni, čisti, ipak ih se u najvećem dijelu može čuti u žestokim thrash/death modulacijama. Za pozitivan dojam ovog albuma pobrinulo se i kod rada produkcije, čiju kvalitetu u pitanje dovodi tek povremeno, prenaporno, ili bolje rečeno, neodmjereno bubnjanje.

Možda i najbolja, a ako ne to, onda jedna od najbržih i najuniverzalnijih pjesama na albumu je “Resurrection“, dosta mračna, visoko atmosferska, sa svim istaknutim karakteristikama. “Pleasure To Pain” je stvar srednjeg tempa, s prejakim blastbeatingom, puno death/thrasha, mikseva growl i clean vokala, a i zanimljivim horrorskim soundom klavijatura.

Tu je još i “Six“, pjesmu koju otvaraju visokooktanski atmo basevi i akustični dijelovi, a uza sve ranije navedeno, izdvajaju je i poluzborsko back pjevanje i laganija heavy solažica. I sve to složeno u srednjem, a tek na momente bržem ritmu. Mitraljirajući bubnjevi i sampliranje, u izmjeni brzog i srednjeg death thrasha, glavne su karakteristike pjesme “No Reason To Live“.

Nije da nema još zanimljivih naslova i zbivanja i u ostalim pjesmama, kao i nekih neistaknutih u izvučenima, ali, nešto ipak treba ostaviti slušateljima za analizu. A oni bi se trebali kretati u krugovima obožavatelja Slayera, Machine Heada, Death Angela, Pantere, a pomalo i Fear Factoryja.