Nova kruna za novu Chimairu

“The time has come to reboot the machine!!!” urla Mark Hunter na samom uvodu u novi album “Crown of Phantoms”.

I zbilja je jesu ‘rebootali’! Chimaira se zbilja resetirala, promijenila, revitalizirala i ubrizgala novo ulje. O promjenama smo već toliko pisali, pa je valjda dovoljno reći da su ih 2011., nakon semplerista, bubnjara i basista napustili i obojica gitarista, inače autorske snage benda.Mark Hunter ostao je sam i odlučio da Chimaira nije samo bend, već nešto sličnije nogometnom klubu, nekakvoj maloj tvrtki ili, kako je sam rekao – mašini. Nije složio novi projekt, već je Chimairu upotpunio svježim snagama, većinom iz benda Daath. Neki su ih definitivno prekrižili, neki se i naljutili, a neki su ih čak i prozvali Daathmaira. Svi oni, svi mi i cijela metal zajednica mora biti svjesna da Chimaira i dalje postoji, ali da to više nije i ne može biti isti bend. No, još nešto neka bude jasno – za album se ne bojte!

Nakon “The Age of Hell” svatko će najveći promjenu vidjeti u odlasku Roba Arnolda kojeg je zamijenio Emil Werstler. Realno, iako obojica metalci i obojica dobro tehnički potkovani, njih dvojica imaju dijametralno suprotan način sviranja, pa i kreiranja pjesama. Chimaira je osim poznatog groovea sada dobila i jedan novi moment – recimo da je sada još više istehnizirana. Ekipa svira brutalno, Austin D’Amond je bubnjevima očitao brutalnu lekciju i brzim ritmovima ubacio svoje nepredvidivosti, a umjesto tipičnih metal soloa, gitare sada uz moćne blackerske riffove i cvile i vrište. “Plastic Wonderland” najbolje će to pokazati.Pokoji industrijalni dio daje jednu još gadniju sliku, čista metal atmofera čuje se na gotičkom mističnom instrumentalu “The Transmigration“, a jedina konstanta u ovom bendu zaslužuje zasebnu analizu. Hunter je opet (naravno) ljut, gnjevan i agresivan. Dugo nisam čuo njegov umorni clean vokal kao na kratko u naslovnoj pjesmi, ali u ovoj Chimaira 2.0 verziji upravo on djeluje najviše izreciklirano.

Zašto opet mora koristiti klišejaste stihove “Where’s your God now?! Where’s your faith?!“, ili “Broken dreams and empty promises“, ili pak nešto što imam osjećaj da slušam na svakoj drugoj “And now your back’s against the wall!“? A kad čujemo najtipičniju “I Despise” s kiticom “Fake, judgemental hypocrite/Self-righteous piece of shit/You think you know it all/Don’t know a fucking thing about me do you?” jasno nam je da se i dalje bori s principom ‘ja protiv svih’.

Ono što je dobro na ovom albumu je što su, svjesni vidljivih promjena, uspjeli pjesmama polako i linearno privikavati ljude na novu ekipu, na nove riffove i na nove aranžmane. Skroz tamo pred kraj, na “Wrapped in Violence” i tehničkoj “Kings od the Shadow World” (poslušajte solo i riff preko njega) postajemo svjesni svih promjena i nekako se sve skupa uspjelo stopiti jedno s drugim.

Anonimne internetske rasprave generala poslije bitke sa zaključcima što je trebao napraviti, što nije smio napraviti i kako je sve skupa ispalo, još jednom će se prelomiti samo na leđima benda. Mi zbilja možemo pisati što hoćemo. Chimaira postoji od 1998. i nakon 15 godina valjda je nekome bilo teško staviti ključ u bravu. Je li to isti bend ili je “Crown of Phantoms” trebao izaći pod drugim imenom nepotrebno je pitanje za svakoga tko uživa u ovakvom modernom tehničkom metalu.

Chimaira je, svjesno ili nesvjesno, doživjela promjenu koja ih je povukla u modernije doba i u ono što groove metal predstavlja ove 2013. godine. Ne znam zašto Rob Arnold i Matt DeVries ne isplivaju od nekuda (Mattovu epizodu kao basista Fear Factory baš i ne računam, a Arnold ni sam ne zna želi li svirati sa Six Feet Under), ali dok ih nema Hunter je s novom braćom složio album za skinuti im kapu!