Tulum, seks, zatvor, patnja

Britanski hip-hop pjevač Plan B uradio je konceptualni soul album i doživio veliki uspjeh. Zašto? Zato što je pogodio dobar omjer starih mahera i novog zvuka, pa se album čini vrlo svjež i zabavan.

Preslušavajući nedavno novi album “Signed, Sealed, Delivered” Craiga Davida, recenziju sam završio s izjavom da će uskoro netko ‘zamijeniti’ izgubljenog soulera i nisam bio previše u krivu, jer je Plan B dobio pregršt pozitivnih kritika (dobit će i sada), te pokazao kako se može modernizirati Motown zvuk, a da se pri tome ne uništi njegova suština.

“The Defamation of Strickland Banks” zapravo nije ništa revolucionarno, ali ima jednu tečnost koju rijetko dobivaju moderni pop-soul albumi (mogao bih reći da ima vibru Lionela Richiea), a dodatno ga začinjavaju povremena repanja koja idealno uletavaju u postojeće melodije.

Kao što sam ranije napomenuo, album je konceptualan, ima priču od prve do posljednje pjesme. Okvirno ona ide ovako… Strickland Banks je glazbena zvijezda, te nakon koncerta ‘malo’ feštari i upeca jednu djevojku. Nakon provedene noći, on shvati da ga ona već neko vrijeme uhodi, pa ju brzopotezno napuca, na što ga ona još brže optuži za silovanje. Potom slijedi sud, zatvor, zatvorsko maltretiranje, ubojstvo u zatvoru… Ne želim vam sve otkriti jer ovaj album svakako treba preslušati.

Kroz iskustva Plan B-ovog alter ega Stricklanda Banksa, iščitavaju se mnogi problemi koji postaju sve učestaliji u društvenoj sferi života. Prava, ali i lažna silovanja (ili laganje o trudnoći kako je to kod nas popularno), život zvijezda pod povećalom javnosti, maltretiranja, loše sudstvo, sve su to problemi koji se direktno ili kroz metafore isprepliću kroz trinaest kvalitetom vrlo izjednačenih pjesama.

“Love Goes Down” je prava Marvin Gayeovska ljubavna balada, u “Writing’s on the Wall” zvuči kao Lenny Kravitz s nešto mekšom glazbenom kulisom, dok “Stay Too Long” djeluje kao suradnja Kravitza i Rage Against The Machinea čime definitivno spada u sam vrh pjesama sa ovog izdanja, posebno zbog ubačenih reperskih dionica na pravom mjestu.

“She Said” ima atmosferu Amy Winehouse s nešto popističnijim aranžmanima (možda bi bolje bilo da sam odmah usporedio sa Duffy), a drugi vrhunac album pruža s “Welcome to Hell” koja uz standardne soul elemente pruža i veliku dozu gospela. Kao što se iz samog naslova može uočiti, ovdje je Strickland Banks već osuđen i poslan u zatvor, te prave muke tek započinju, a sve završava u bombastičnoj “What You Gonna Do” (”You can set me free or bang me up / Just stop torturin’ me tell me what you’re gonna do”) u kojoj se ne nazire rješenje.

Deluxe izdanje donosi sedam skladbi, većinom B-sideovi postojećih singlova od kojih su neki remiksevi, neki demo-snimke, a ima i pjesama uživo. Sasvim dovoljno da se pravi fan kojem nije dovoljan prvi disk zadovolji sa ekstra dodacima.

Zbog ovog albuma Plan B se posvađao s diskografima jer ima već spreman novi materijal koji je ponovno čisti reperski što se gazdama ne sviđa, budući da su iznenada dobili zvijezdu kakvu su tražili. Bez obzira što i kako će dalje, Plan B se već upisao u pjevače koji su sposobni napraviti dobar konceptualan album jer mnogi posrnu u takvim pokušajima.

Za kraj, teško je ne usporediti “The Defamation of Strickland Banks” s “A Grand Don’t Come For Free” jer koliko god mnoge stvari razdvajaju ova dva albuma, toliko ih još više približava. Vjerojatno je Plan B imao na umu The Streetsov album kada je radio svoj, pa je odlično da se u velikom luku odmaknuo od hip-hopa i usmjerio k soul vodama jer je tako dobio širinu za mnoge različite emocije, počevši od idile i ljubavi, do teške patnje i depresije.

Usporedbe s “A Grand Don’t Come For Free” je sama po sebi odlična pozivnica za preslušavanje “The Defamation of Strickland Banks”, posebno za one kojima je Duffy previše pop i za one koji su odavno prerasli Craiga Davida, a Robin Thicke im nije sjeo.