Travis Scott “UTOPIA”: nježno ispjevana demonstracija moći

Recenzija albuma – Travis Scott “UTOPIA”.

Posljednjih godina, život nije mazio Travisa Scotta. Od ikone, koja je s kompozicijama poput „goosebumps“, te „SICKO MODE“ na široka vrata uvela auto-tune (naravno, ovdje se nikako ne smije zapostaviti karijera T-Paina), Scott je poslije pretprošle godine postao persona non grata svjetske javnosti, nakon što je tijekom njegovog nastupa na Astroworld festivalu umrlo 10 ljudi. Nakon ishitrene isprike, koja je od strane mnogih bila ismijana kao ishitrena, šablonizirana te ishitrena, Scott možda i nije dao smrtonosni udarac svojoj karijeri, ali je istu zato dobro isprebijao.

Unatoč tome, Travis Scott, kao jedan od figura novog hip hopa, i dalje je ostao voljen i cijenjen; „goosebumps“ na Spotifyu ima preko 2 milijarde streamova, dok „SICKO MODE“, „HIGHEST IN THE ROOM“ te „BUTTERFLY EFFECT“ imaju više od milijardu streamova. Scott novi album nije izdao od planetarno popularnog „ASTROWORLDA“, izdanog prije pet godina; zato je njegov četvrti studijski album, „UTOPIA“, bio toliko više iščekivan od strane javnosti.

„UTOPIA“ je na prvi pogled institucijski album; traje nešto više od sata i deset minuta, dok produkciju potpisuje više od 20 producenata, između ostalog i sam Scott, Kanye West te Guy Manuel de Homem-Christo, odnosno jedne polovice nikad prežaljenog Daft Punka. Unatoč 20 i nešto producenata, album ni u kojem slučaju nije dobro polirana pop igračka. „UTOPIA“ je generalno eksperimentalniji album Scotta te generalno nije nešto, što bi očekivali od nekoga, tko je upravo na perfektno ugođenom autotuneu izgradio karijeru. Također, Scottu se između ostalog na albumu pridružuju i Beyoncé („DELRESTO (ECHOES)“), Playboi Carti („FE!N“), Drake („MELTDOWN“), The Weeknd („LOOOVE“) te drugi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by flame (@travisscott)

Tako autotune na albumu mijenjaju ekstatične, manijakalno izrečene dionice („MODERN JAM“), dok komforni lo-fi mijenja psihodelija, koja je u svijetu hip hopa te (t)rapa ove godine postao „drugi način“ za glazbenike (Lil Yachty, nešto manje znan Portraits of Tracy) – synth u „CIRCUS MAXIMUS“ jednostavno prekrasno uskače u kraj pjesme. „DELRESTO (ECHOES)“ se uz povremene vokale Beyoncé naslanja na usporen, minimalan aranžman; istim ritmom nastavlja i „I KNOW ?“, dok se „CIRCUS MAXIMUS“ oslanja na zlatne dane electropopa, odnosno na nešto, što podsjeća na zlatne dane australskog Empire of the Sun. Potkraj albuma, Scott zalazi u ritmove brazilske sambe te funka („LOOOVE“, „K-POP“, koji nema nikakve veze s korejskim uspješnicama, već s – da, pogodili ste, ketaminom).

Ipak, slomljen, nježno odsviran lo-fi nalazimo u nekoliko mjesta u albumu; tako u „MY EYES“ na albumu sudjeluje Justin Vernon (Bon Iver), koji fragilno otpjevanim dionicama vraća album na onu razinu sezonske depresije koju nosi „For Emma, Forever Ago“. „PARASAIL“ je također nježno obojena lo-fi električnom gitarom, koju prate nježno ispjevani stihovi bazirani na motivacijskim stihovima Burtona Cummingsa, odnosno vođe kanadskog The Guess Who.

Cijela premisa „UTOPIE“ izgrađena je da album služi kao spomenik jednom vremenu; i klimatske promjene, El Niño, korporativizam te pohlepa već na uvodnoj „HYAENI“ se pretaču u ishitrenu, no krasno sročenu kontemplaciju, u koju čak uvodi i sampleove progresivaca 1970-ih, odnosno „Proclamation“ Gentle Gianta te „Maggot Brain“ Funkadelica. „SIRENS“, jedna od najboljih pjesama na albumu semplira do sad praktično zaboravljen „Explorer Suite“ bostonskog benda New England s motivima afričkog futurizma te tekstura glitcha, koje preuzima iz Amanaza, jednog od najpoznatijih bendova zambijske rock glazbe.

Također, „UTOPIA“ je na neki način album Scottovog osobnog rasta; unatoč tome kako mu zbog nove tučnjave ove godine taj narativ ne ide u prilog, Scott je tijekom cijelog albuma iskren, uz karakteristično mnoštvo referenci, koje ovaj puta odlikuju njegov nešto suroviji izričaj. Možda emocionalno najlabilnija točka albuma je „I KNOW ?“, u kojoj Scott ponovno daje obol hedonistički raspoloženom životu. Isto se nastavlja i u „SKITZO“, u kojem je uz još jedno opisivanje života isti uspoređen s manijama te anksioznostima kakvu nosi shizofrenija. Od ideala kvalitetnog života u potpunosti bježi collab s Futureom te SZA, „TELEKINESIS“ („Used to wanna fuck an R&B bitch, then that shit happened, yeah, yeah/Thought it’d make me happy (Thought it’d make me happy“).

 

View this post on Instagram

 

A post shared by flame (@travisscott)

Travis Scott može sve; dovraga, do ove godine je hodao s jednom od najprepoznatljivijih osobnosti cijelog svijeta. To Scott jasno amplificira tijekom „UTOPIE“, možda i malo prenapadno tijekom cijelog albuma („I KNOW ?“, „TOPIA TWINS“). Teško je očekivati kako će ovaj album oduševiti sve dosadašnje fanove Scotta, iako postoji nekoliko točki na albumu, koje će nedvojbeno stvoriti nove fanove te duboko zagrliti nove – tako je ovdje potrebno izdvojiti duet s Drakeom u „MELTDOWN“, ili pak brutalno iskren, no-nonsense „TELEKINESIS“.

Scott je za „UTOPIU“ odlučio pobjeći od komercijalnih voda; niti je „UTOPIA“ toliko pitak album kao prijašnji „ASTROWORLD“, iako je cilj „UTOPIE“ prema Scottovim riječima bila upravo činjenica kako je „ASTROWORLD“, unatoč tome da se smatra jednim od najboljih hip hop albuma današnjice, za njegove standarde neadekvatno percipiran sa strane publike. Ipak, paradoksalno, s druge strane je Scott itekako svjestan slave i moći, koju mu je donio ASTROWORLD; tako u „GOD’S COUNTRY“ se Scott niti ne pokušava suptilno hvaliti, ali opravdano („Hunnid thousand pack the fans/Got ’em jumpin’ with no hands /Need more spaces where we jam“)

Ako je već Travis Scott postao persona non grata poslije tog fatalnog Astroworlda, „UTOPIA“ mu je uspješno vratila ovaj „grata“ dio – i koliko god možemo premotavati onaj katastrofalni video, u svijetu glazbe je Scott uspješno postavio nove granice inventivnosti hip hopa. Scott je nastavio na svoj način; hladno, kao pokraj turskog groblja kročeći pokraj žrtava Astroworlda (iako praksa popularne glazbe kaže drukčije; tu je dobro spomenuti samo Pearl Jam i njihovo odavanje počasti stradalima na festivalu Roskilde 2000. godine), fokusirajući se na refleksiju samog sebe, na evaluaciju samog sebe, pritom otvoreno govoreći o svojoj prgavosti te o svojoj nevjerojatnoj moći. Ali ako ništa drugo, kvalitetno iskorištenoj, iskreno ispjevanoj, dobro utrošenoj te moći koja mijenja granice trenutno stvorenih tekovina hip hopa.