Tom Morello: Naelektrizirana međužanrovska pornjava

    1129

    Tom Morello

    The Atlas Underground

    Datum izdanja: 12.10.2018.

    Izdavač: Mom+Pop Music

    Žanr: Alternative, Elektronika, Hip-hop, Pop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Battle Sirens (ft. Knife Party)
    2. Rabbit’s Revenge (ft. Bassnectar, Big Boi and Killer Mike)
    3. Every Step That I Take (ft. Portugal, The Man and Whethan)
    4. We Don’t Need You (ft. Vic Mensa)
    5. Find Another Way (ft. Marcus Mumford) (Produced by Josh Carter of Phantogram)
    6. How Long- (ft. Steve Aoki and Tim McIlrath (Rise Against))
    7. Lucky One (ft. K.Flay)
    8. One Nation (ft. Pretty Lights)
    9. Vigilante Nocturno (ft. Carl Restivo)
    10. Where It’s At Ain’t What It Is (ft. Gary Clark Jr. and Nico Stadi)
    11. Roadrunner (ft. Leikeli47)
    12. Lead Poisoning (ft. GZA, RZA and Herobust)

    Tom Morello voli rock, metal, punk-rock i hip-hop, ali na prvom albumu pod svojim imenom Tom Morello više od ičega voli pop-elektroniku.

    Tu i tamo u prošlosti je Tom znao svojim gitarističkim dionicama zazvučati poput DJ-a i tako malčice otkriti svoje techno sklonosti, ali ovdje izlazi iz rock ormara i zajedno sa svojim mnogobrojnim poznatim i manje poznatim prijateljicama i prijateljima bez imalo srama valja se u elektroničkim valovima, plesnim ritmovima i pop-rock melodijama. S njim se valja i njegova gitara.

    “The Atlas Underground” prednaručio sam sa samo dva singla i jednim instrumentalom u ušima. U startu je bilo jasno kako ovo neće biti ni Rage Against The Machine ni Audioslave, ali wah-wah, waka-waka i chucka-chucka nostalgija koja se nazirala u prva dva singla bila je prejaka.

    Muziku podržava

    Rijetko ovih dana kupim nešto što nije u cijelosti prošlo kroz moje nezrele receptore zvuka i praznu glavu, ali ovdje su klikovi na gumb ‘preorder’ bili gotovo instantni. Ono što je u konačnici prevagnulo u korist kupovine bilo je saznanje kako Morello na ovom albumu – ne pjeva (uz dužno poštovanje njegovom alter egu The Nightwatchman, jedini klikovi vezani za još jedan takav album bili bi oni na iksiće u desnom gornjem kutu – također instantni).

    Morello je napravio gitaristički album s prizvukom 2018. Spretan kakav je, svoju je gitaru penetrirao u mainstream taman toliko duboko da i dalje graniči s podzemljem iz kojeg je iznikao. Je li to uspješan album? Iz mojih slušalica nikad dosad nije izvirala nikakva techno/EDM/house glazba, a sad, zahvaljujući ovom albumu, do neke granice guštam u njoj. To je nešto što je donedavno bilo nezamislivo.

    Kad smo kod nezamislivog, spoj teške tehnjave Stevea Aokija i vokala punk-rock ikone Tima Mcilratha (Rise Against) je sama granica nezamislivosti. A stvar zvuči jebeno. Pop-rock radiofonična stvar “Lucky One”, s neodoljivim vokalom Kristine Flaherty, i snažni hip-hop broj “Rabbit’s Revenge” s razlogom su izabrani za singlove – jer pored takve pjesme zvuče normalno.

    ‘Audioslave Morello’ najčujniji je u solaži sjetne izvedbe “Find Another Way” na kojoj pjeva Marcus Mumford. Cijela stvar ima sjetnu atmosferu i podsjeća na Morellovog starog druga Chrisa Cornella. Na momente pozadinski vokal čak i zazvuči kao pokojni Chris. U prilog povezanosti s Cornellom govori i činjenica kako je pjesma promovirana u partnerstvu sa SAVE (Suicide Awareness Voices of Education) organizacijom. U sličnom, ali nešto plesnijem tonu prolazi i kolaboracija s Portugal, The Manom u simpa popastoj stvari “Every Step That I Take”.

    Najljuće stvari su zaključne dvije. Unatoč folky uvodu “Lead Poisoning” zvuči kao nešto što Tom radi s Prophets of Rage, samo su mu ovdje društvo radili GZA i RZA iz Wu Tang Clana i Herobust. Nabrijana pjesma “Roadrunner” s Leikeli47, koja repa sa sličnom žestinom kao Zack De La Rocha, dolazi dovoljno blizu Rage Against The Machine materijalu, pogotovo solažom.

    Dobar dio albuma zvuči kao da je stvoren za zvučnu podlogu filma ili video igre, a više je nego primjenjiv na vožnje do dućana, naguravanja u javnom prometu ili recimo pri krečenju zidova. Dakle, bez da umanjujem njegovu vrijednost, idealna je pozadina mnogočemu. To se naročito odnosi na tri instrumentalne pjesme od kojih ću izdvojiti “Vigilante Nocturno” koja na trenutke neodoljivo podsjeća na nešto s Rage Against The Machine albuma “The Battle of Los Angeles”. Napomena – pojam ‘instrumentalno’ može biti varljiv jer nema svaka pjesma sve default glazbene instrumente.

    Bilješke u knjižici albuma ne otkrivaju tko stoji iza tekstova, ali nekako bih rekao kako je svaki gostujući glazbenik napisao svoj tekst. I to je još jedno područje gdje “The Atlas Underground” uspijeva nadigrati ono što to zapravo jest – kompilacija. Predvidljive socijalne tematike su srećom nenaporne i do neke granice relevantne, a emotivni brojevi su jednostavni i taman lagani za probaviti. Sve je u granicama, bez komunističkih krajnosti ili suicidalnih linija za rezanje vena. Stih ili dva vrijedni su hvatanja za glavu i lupanja po čelu, ali ništa tragično.

    Iako ovo nikako nije Tom Morello na kojeg smo navikli, otvoreniji fanovi naći će dovoljno prepoznatljivih riffova i zadovoljavajućih solaža. Onaj tko može pregrmjeti i poneki drugi žanr, ima u čemu uživati.

    Skretanje s glavne ceste koje jednom davno za rukom nije pošlo Chrisu Cornellu (Timbaland), Morello je odradio maestralno i bez gubitka integriteta. Baš naprotiv, virtuoz pokazao je svu svoju svestranost ovim više nego uspjelim i iznenađujućim eksperimentom u kojem, iako ne prozbori ni riječi – ima glavnu riječ – a megafon mu je gitara.

    41 Shares
    Muziku podržava