Tibor “Požalit se nekom” recenzija: Dašak dubrovačkog ljeta

Od naprasnog prekida Silentea 2016. godine, frontmen Tibor Karamehmedović ponovno se dignuo iz pepela ili kao narator u jednoj od najpoznatijih stadionskih himni Siniše Vuce ili pak feniks te je s matičnim bendom objavio dva albuma. Dok je „Malo magle, malo mjesečine“ prošao kao garažni, relativno neshvaćeni album s iznimkom nekoliko prekrasnih trenutaka (aranžiranje teksta Maje Perfiljeve u „Ako te ikada sretnem“), Silenteov zadnji album, „IV“, ipak je vratio Silente u poznatu svjetinu slojevitog, ljupko napisanog te vrlo dobro odsviranog popa s primjesom svega i svačega. Dakle, Silente je živ i zdrav, baš kao i Tibor, koji se ove godine predstavlja drugim samostalnim albumom, „Požalit se nekom“.

Ipak, Tibor je 2019. godine izdao solo-album, „I na kopnu i na moru“, koji je uspio proći ispod svih mogućih radara publike i kritike te ostati relativno opskuran, unatoč činjenici kako je vješto presijecao depresije, smrti te apokalipse („Ostajem s vragom kojeg bolje znam“, „Kada najviše želi, a ne zna što hoće“), dok je s druge strane opisivao ljubav („Moja si“), da bi je samo nekoliko pjesama kasnije fatalno sasijecao („Šibenska“). Sve to krasila je relativno skromna produkcija albuma – ne, Tibor nikako ovdje nije ispao novi John Fahey, ali taj višak gitara i glasa, skromnost svega drugoga te povremeno poigravanje s tekstovima te ritmom uveo je u album dubrovačku intimnost i toplinu, koja na hrvatskoj sceni još nije bila provedena kroz studio. Tiborov drugi album nešto je staloženiji te optimističniji te jedanput kraći album – dok je prvi album bio odiseja od 17 pjesama, „Požalit se nekom“ ima samo osam pjesama.

Od prvog Tiborovog albuma promijenilo se mnogo – „apokaliptični rasni rat“ kojeg je opisivao u „Ostajem s vragom kojeg bolje znam“ djelomično se obistinio u svijetu i (relativno) prošao, dok je Tibor iz jednog od većih vagabunda ovih prostora postao muž i otac. To se vidi i iz tekstova albuma, u kojima Tibor više nije apstraktni impresionistički lutalica, već netko tko se barem naizgled može nositi sa svim problemima ovog svijeta te napisati prilično dobru pjesmu o svemu tome. „Požalit se nekom“ savršen je primjer promjene tona Tiborovog stila, koji je na tom albumu neočekivano plesni te sunčan.

Eksplozivni refreni te cvijeće na svakom zakutku njeguju te maze album. To potkrepljuje i produkcija, koja je također topla, mekana te na nekim pjesmama („Bonvivani“, „Gdje si“) blago komercijalnija od prvijenca. Kriptični tekstovi Tibora s povremenim izljevima nesretne šeretske romantike koje podsjećaju na opus Alekse Šantića ili Jovana Dučića („Nesretnik“, „Zaborav“) ovaj puta ne pomažu pri stvaranju nekakvog apokaliptičnog, sumornog tona, već stvaraju nekakav osjećaj iskonske ljepote i slušatelja ne rastužuju, već ga prizemljuju i vraćaju na tvorničke postavke.

To pak s druge strane ne znači da se Tibor na ovom albumu nije više vraćao kvalitetno opjevanoj tuzi – „Njene kose crne“ plesna je depresija kombinirana s krizom tridesetih (Ali ne idem kraj tvojih skalina/Osjećam dah tridesete), dok „Bonvivani“ otvara album melankoličnim traženjem nekog tko živi život i gaženjem svega da se taj netko i nađe. Nekonvencionalni tekstovi, koji u sebi imaju kaos nabacanih misli Virginije Woolf, digresije, reference iz pop kulture, modernizam ukalupljen u nekoliko vrlo prostih rima ponovno su jaka točka albuma. „Ljubav nije pancirka“ možda i savršen demonstrator prepletanja svega i svačega. „Ljubav nije pancirka“ prekrasna je ljubavna balada/uspavanka s modulacijom na kraju te frazama, koje vjerojatno nitko nikad u povijesti ničega ne bi koristio za izražavanje ljubavi (Moja ažurna vlada/Moja slatka mala kritika/Moja publika i estrada). Iz albuma se da iščitati da je i Tibor živ, zdrav, dobar te prepun energije, što bi za neke možda moglo uništiti sliku duboko introspektivnog te kontemplativnog Tibora, koju je predstavio na prvom albumu. Ali nema veze.

Ugrubo rečeno, album nije toliko razvratan i iskren kao njegov prethodnik. To se naposljetku kaže i u kristalno jasnoj produkciji te činjenicom kako album više nije samo „Tibor i njegovih pet-šest gitara“, već sa njim sudjeluju kolege iz Silentea (Ivuša Gojan na bubnjevima, Šimun Končić na klavijaturama te Ivana Čuljak na violini), dok se na bas-gitari pridružio Roberto di Liddo iz debelo podcijenjenog Gruhaka. I to je dobro, iako ponekad fali to Tiborovo jednostavno dostavljanje tekstova uz pregršt gitara te povremenih akorda na klaviru („Tebi svaka čast“ možda služi kao dobra referenca ovdje). Instrumentalno, Tibor se na nekim pjesmama („Ljubav nije pancirka“, „Doteturat ćemo kući“) nije suzdržavao potegnuti pokoji masni, skupi pentatonički solo. Ali samo pokoji – Tibor je vrhunski gitarist koji služi pjesmi, te relativno rijetko, samo za slučajeve sočnih progresija četiri akorda potegne vrhunski solo, što je bilo poprilično lijepo za slušati i u ovom izdanju.

Album zatvara „Doteturat ćemo kući“, odnosno pjesma bez mnogo iznenađenja, s crescendom, zbog kojeg karakteristična, nježna pop struktura polako počinje dobivati elemente oštrog noisea – baš kao manje kompliciran i agresivan Sweet Trip. Refren pjesme otprilike zvuči kao neka vedrija verzija života („U redu je mala, što god te muči/I da snovi su ti p’jani/I da nekom si ih dala/Doteturali bi kući“). „Požalit se nekom“ tako predstavlja neku drugu, ljepšu, sunčaniju stranu Tibora, koji ni tim albumom nije pao u itekako primamljivu zamku budžetnog obrađivanja repertoara matičnog benda. „Požalit se nekom“ zvuči kao život – možda na nekim trenucima previše idealan te poliran život. Ovim albumom Tibor je ponovno uspio vješto izmanipulirati i prilagoditi konvencionalan pop svojem izričaju, pritom povremeno gubeći samog sebe, ali ujedno i stvoriti idealan album za ljetom okupane životne situacije.