The Vintage Caravan: Retro rock druge dekade 21. stoljeća

Islandski retro rock trio The Vintage Caravan nakon tri godine i albuma “Arrival” novim se studijskim albumom “Gateways” vratio gotovo bolji nego ikad. I dalje je to onaj rokerski i suptilno progresivni Caravan čvrsto utemeljen u nasljeđu velikih blues, rock i heavy metal izvođača kasnih ’60-ih i ’70-ih godina. No ono što ovim mlađahnim Islanđanima vješto polazi za rukom je svjesno ili nesvjesno izbjegavanje rock klišeja bilo da se radi o riffovima, solažama ili samim strukturama pjesama. Drugim riječima moglo bi se reći kako, za razliku velike većine tzv. retro rock, blues, metal bendova, The Vintage Caravan razvoju i uspješnom održavanju muzike, kakvu su započeli Hendrix, Cream, Black Sabbath ili pak Yes ili King Crimson, daje konkretan doprinos. Trećim bi se riječi moglo reći – razvili su svoj stil.

“Gateways” u muzičkom smislu tako ne predstavlja ništa nužno novo (može li uopće išta biti istinski novo?), ali spomenutoj branši daje izrazito osobni pečat. Tomu prije svega pridonosi karakterističan glas Oscara Logija Ágústssona te opći smisao za melodiju koju nerijetko prožima specifični islandski ugođaj, isti onaj na kojem su primjerice sunarodnjaci im Sigur Ros uvjerljivo doktorirali.

“Gateways” je upravo i snimljen u studiju Sundlaugin koji se nalazi u vlasništvu Sigur Rosa. Jonsi i ekipa mora da su u tim prostorijama ostavili dobre vibre jer Caravanov četvrti album uvjerljivo odiše inspiracijom i daljnjim razvojem muzičkog karaktera.

Radi se o nastavku pisanja jakih pjesama iznimno ostvarenih kroz (ipak) modernu produkciju Iana Davenporta pa The Vintage Caravan tako baš na ovom albumu ponajviše zvuči kao bend druge dekade 21. stoljeća, a ne ’70-ih godina prošlog stoljeća. Oscarovo pjevanje zrelije je nego na prethodnicima i ton glasa je čišći, s puno više kontrole. Također, njegov gitarski rad opet je u punom zamahu, ali uz čišći i razgovjetniji zvuk te se stoga i sama izvedba čini puno fluidnijom. Riffovi i melodije ispadaju kao asevi iz rukava (“Reflections”, “On The Run”!), a čvrsta heavy ritam sekcija svaki ton odrješito drži na okupu.

Pjesme teku glatko i neodoljivo (moderno) rokerski, uz povremene izlete u standarde radijskih etera, koje The Vintage Caravan na svu sreću uspješno izbjegava razvijenijim djelima poput minijaturne eskapade “Tune Out” ili progresivnijim naslovima kao što je to impresivna “Nebula”. Obje se pjesme nameću kao sigurne vodilje albuma, pa tako zna, možda i buduće karijere benda, dok “Nebula” još k tome jasno otkriva skrivene afinitete prema prog rocku te tako i veće ambicije od sviranja učmalih i prežvakanih hard rock/blues pentatonika kao i superdosadnih CDG progresija.

Bend je na “Gatewaysu” opet dokazao kako mu ni najmanje ne manjka muzičke kompetentnosti, no uz još veću hrabrost i odvažnost album bi vjerojatno bio blizu remek-djela. Ispao je, međutim, uz “Voyage” i “Arrival”, treći odličan album u nizu. Ipak, obzirom koliko vremena imaju pred sobom od ovih se simpatičnih Islanđana u budućnosti svašta može očekivati. Za sada, reklo bi se da dobri duh rock ‘n’ rolla živi upravo u The Vintage Caravanu.