The Smile “Wall of Eyes”: Očaravajući trip nove inkarnacije Radioheada

Kad su prije dvije godine izdali „A Light For Attracting Attention”, mislim da ni sami The Smile nisu očekivali da će biti tako dobro primljen i toliko hvaljen. Ono što je svih zbunjivalo, ako ćemo biti iskreni, bila je činjenica da je taj bend zaista teško razlikovati od Radioheada – tko god tvrdi drukčije, naći će se na vrlo skliskom terenu prekomjerne analize i filozofiranja. Što to točno Yorke i Greenwood nisu mogli s Radioheadom, a mogu uz dodatak Toma Skinnera? Koliko će to dugo trajati i hoćemo li ikad dobiti Radiohead natrag, koliko god dobar bio taj album? Ovogodišnji „Wall of Eyes”, s obzirom na povijest njihovih side-projekata, mogao je i nikad ne postojati.

No, evo ga, pojavio se, i koliko god bio drukčiji od svog prethodnika, opet je nemoguće tvrditi da ne zvuči kao nešto što su Radiohead mogli snimiti, ako im se htjelo. Isto tako, opet se radi o fantastičnom albumu, koji zahtijeva pažnju i otvara ovu diskografsku godinu zaista s big bangom, postavljajuću ljestvicu vrlo, vrlo visoko za sve koji će uslijediti. Zato, nema druge nego prestati žaliti za danima Radioheada i prihvatiti The Smile kao njihovu novu inkarnaciju koja je očito tu da ostane, bar neko vrijeme, i koja praktički ničime ne zaostaje za originalnom. Možda su razlozi iza tih promjena čak i samo osobne prirode. Kakvi god bili, promjene očito štimaju i Yorkeu i Greenwoodu, i očito je da se Skinner prirodno uklopio u ono što ih trenutno zanima. S obzirom na oduvijek čudan, težak i nepomirljiv odnos obojice prema rock slavi, možda je i sama činjenica da ne stvaraju pod bremenom tako velikog imena bila dovoljna da kreativni sokovi opet poteku.

Na „Wall of Eyes” ih zaista ne nedostaje. Ako je „A Light For Attracting Attention” bio veliki statement, moćna i energična, većim dijelom politički obojena i angažirana ploča koja nas je podsjetila na ranije dane Radioheada, onda je „Wall of Eyes” podsjetnik na to koliko su oduvijek bili inovativni i hrabri, često i mnogo ispred svoga vremena. Svaka od 8 pjesama s ovog albuma vodi ih drukčijom stazom prkošenja uobičajenim strukturama, instrumentariju, žanrovskim okvirima za ploču koja je posvećena primarno zvuku, atmosferi, specifičnom ugođaju, prenoseći svoju poruku više svojim konstrukcijama, negoli Yorkeovim tipično moćnim lineovima, koji su ovdje sažetiji, zamagljeniji i ostavljeni raznim interpretacijama čak i više nego inače.

Uvodna i naslovna „Wall of Eyes” možda i najviše vuče na tipičnu radioheadovsku baladu, dok Yorke u svom normalnom vokalnom rasponu diže čašu svemu što ne zaslužujemo i čega nismo vrijedni, važući između socijalne otuđenosti i privilegija modernog svijeta, preko predivnih gitarskih akorda i gudača London Contemporary Orchestra kojim je Greenwood upravljao za ovaj album. No, posljednja minuta u kojoj će se priključiti kiša disonantnih synthova i poremetiti čistu ljepotu glazbe možda je bolji nagovještaj svega što će kasnije uslijediti. Slijedi ju „Teleharmonic”, izgrađena na hipnotičkim drone synthovima i predivnoj, nježnoj Yorkeovoj vokalnoj melodiji, dok ju bas i Skinnerova gusto pletena mreža beatova ne preuzmu i odvedu u sasvim novu dimenziju, u kojoj i flauta Petea Warehama koji im se ovdje priključuje zvuči prirodno, sve zajedno kao soundtrack nekom rajskom događaju. Pjesma ujedno uspostavlja i labilnu tematsku nit vodilju albuma – Yorke ovdje za sobom ostavlja nekoga/nešto negativno, i kreće nekim novim nepoznatim putem, pa kamo god on vodio.

U „Bending Hectic” u kojoj se ogledavaju sve ambicije albuma taj put vodi preko litice neke talijanske planine, ili, možda, skretanju automobila u zadnjem času – u uvodnom dijelu pjesme u kojem nas Yorke smješta u vintage kabriolet iz ’60-ih, jedino nekoliko raštimanih nota na kraju predivnog niza Greenwoodovih akorda remeti idilu i nagovještava dramu, a pjesma se postepeno izgrađuje dok ne završi u jedva podnošljivom vrisku gitara i sveopćoj distorziji, za osmominutnu avanturu iz pakla koja nekako ipak na kraju uspijeva zvučati oslobađajuće. Slična konstrukcija, pa dekonstrukcija i tako redom, izmjenjuju se i u podjednako moćnoj „Read The Room”, u kojoj će masne prog riffove i neumoljivi ra-ta-ta math-rock ritam ispresijecati akustični i orkestrirani refren lagan kao povjetarac, s neobično opuštenim i optimističnim Yorkeom koji kaže: „I am gonna count to three/Keep this shit away from me”, i može se osjetiti kako se njegovo razočaranje s „this massive egos, so big they bend the light” rasipa prostorom. Za „Friend of a Friend” mnogi kažu da u sebi ima beatlesovske melodije, i to bi moglo biti istina, ako zamišljate Beatlese u onim njihovim najprogresivnijim, psihodeličnim ili pomaknutim točkama, kao što su „Norwegian Wood” ili „Eleanor Rigby”.

Ono što je svim pjesmama ovog albuma zajedničko i što The Smile ovdje maestralno odrađuju jest njihovo umijeće da, suprotstavljajući disonancu, distorziju, buku, čudnu elektroniku, čudne ritmove glazbi koja zvuči predivno, stvaraju glazbu koja na kraju zvuči još ljepše, iako ne nužno uvijek istovremeno i ugodno. Na trenutke se čini da će se pjesma raspasti po šavovima uslijed svog tog kaosa, da bi zatim svi zajedno ipak pronašli put natrag u harmoniju i sinergiju koja tako paše vašem uhu, i mnogi bi se bendovi ovdje vrlo lagano pogubili. Svako novo preslušavanje otkriva i nove detalje koje ste prethodno propustili, a koji pokazuju koliko je nepresušan izvor jazza, proga, psihodelije, klasike, avangarde iz kojeg Greenwood crpi svoje ideje, a i da je Yorke ovoga puta, iako pomalo samozatajan, uspio u album utrpati aluzije na Isusa, Shakespearea i britanske post-Covid političare.

Koji je taj novi početak, novi put kojeg priziva cijelim ovim albumom na kraju će ostati nejasno, kao što će ostati nejasno i to koliko je Radioheada u The Smileu i hoće li se ikad više dogoditi transformacija unatrag. No, jedno je sasvim jasno – The Smile su predobri da bi to bilo bitno, Yorke i Greenwood ovdje ne gube ništa od svoje partnerske snage, a na Yorkeove izjave da želi starjeti antidostojanstveno imam samo jedan komentar – čini se da uopće ne stare, s obzirom koliko vitalno ovdje zvuče, toliko duboko u svojim karijerama. Preostaje mi samo suspregnuti privatne, možda i sebične želje da se The Smile raspadnu samo kako bih mogla čuti Radiohead uživo, što sam nekako uspjela propustiti svih ovih godina, i pripremiti se za spektakl koji nas ovo ljeto očekuje u pulskoj Areni.