The Last Dinner Party “Prelude to Ecstasy”: Teatralna dekadentnost novog boygeniusa

Sa svojim debitantskim albumom, boygeni- pardon, The Last Dinner Party su jasno postavili svoje ciljeve – kroz teatralnost i ekscentričnost prikazati liminalni prostor između patnje i užitka kroz (između ostalog) žensku perspektivu i to na grub, nečist i divlji način.

Može se debatirati o tome koliko „grubo“ zvuče, ali teatralnost i orkestralne strane albuma su veoma jasne, te su veoma poželjan dodatak ustaljenoj indie rock sceni koja se pretežito sastoji od uvijek monotonih imitacija već mlakih Arctic Monkeysa, dok oni bandovi koji pokušavaju biti „glamurozniji“ i koji „guraju granice“ ne uspijevaju doseći niti desetinu osobnosti koju je netko poput Bowieja ili Princea zračio u 80-tima.

Osim konteksta scene u koju The Last Dinner Party slijeće, bitno je spomenuti kontroverzu koja se vrti oko banda, makar usputno. Naime, čak i prije/tijekom izdanja svoje prve singlice (“Nothing Matters”), su uspjeli dobiti ugovor sa izdavačkom kućom Island, koja je ogranak/ispod Universala. Ta situacija i još nekoliko njih (neprirodno brz rast, brojni intervjui, brojne recenzije uz malo stvarnih slušatelja, brzo zagarantirano mjesto kao podrška Rolling Stonesima itd.) daje snažne indikatore da su postavljeni/potplatili svoj put u glazbenu industriju, ali je na slušatelju da sam zaključi i obavi istraživanje (ako ga je uopće briga).

Sav kontekst na stranu, album se sastoji od 12 pjesama i traje 41 minutu. Sadrži nekoliko interludijskih dijelova i orkestralni uvod, kao što je i očekivano od estetike koju band pokušava oživjeti. Album krasi glavna i prva singlica “Nothing Matters”, koja je jedanaesta po redu i trenutno broji 48 milijuna slušatelja na Spotifyu. Naslovna slika albuma prikazuje članove banda u kontekstu koji se čini kao pop (točnije rečeno, optimistična) interpretacija britanskog viktorijanskog razdoblja, što jasno odražava teatralnu i profinjenu estetiku albuma.

Po pitanju produkcije, iznimno je čista, do točke da neke pjesme mogu imati pretjerano sterilan ili siguran prizvuk, što zapravo ide protiv ideje stvaranja „nečistog“ i prirodnog zvuka koji The Last Dinner Party pokušavaju iskoristiti. Međutim, isti problem ne vrijedi za one pjesme gdje se ulazi dublje u teatralne vode, gdje takav kristalno čist zvuk predstavlja veliku snagu i dovodi slušatelja na pozornicu koju članovi banda postavljaju diljem albuma. Kad smo već kod „snaga“ albuma, jedna velika prednost nekih pjesama na albumu su zarazni refreni i hookovi (Nothing Matters je ovdje apsolutno sjajan primjer), a i poneki dobar solo, interludij ili riff na gitari, koji su često puni energije kada trebaju biti. Tematske snage albuma su najjasnije u „dekadentnijim“ a i nježnijim dijelovima, gdje vokalistkinja Abigail Morris ulazi u lik (ili izlazi iz lika?) i uspije kroz uvjerljive stihove predstaviti određenu atmosferu, uz podršku instrumentala. Dobri primjeri takvih pjesama su Nothing Matters i On Your Side – pjesme koje savršeno stvaraju jedinstvenu atmosferu i ugođaj. Nothing Matters je idealtip dekadencije i potpunog prepuštanja uživanju bez obzira na posljedice, dok On Your Side prikazuje iznimno sirovu i strastvenu vokalnu izvedbu uz precizno pogođene melodije, popraćene nježnim i vrhunskim instrumentalnim izvedbama.

Nažalost, tu ulazimo u probleme, prvi od kojih je taj da je spomenutih trenutaka razočaravajuće malo. Kao rezultat toga, većina pjesama su, u najboljem slučaju, lako zaboravljive, a u najgorem jednostavno zbunjujuće kada pokušavaju biti inovativne. Razlozi za to su raznoliki: stihovi koji nisu dovoljno upečatljivi, nespretne glazbene promjene i pretjerano sterilna produkcija. Drugi bitniji problem koji se provlači kroz većinu albuma je tematske prirode u samim stihovima, u kojima fali znatna razina samosvijesti i sigurnosti unutar određenih pjesama koje pri slušanju albuma formiraju određenu vrstu „mulja“ kroz koji slušatelj mora proći kako bi se dosegle one pjesme kojima se ovaj band zaista može ponositi. Bez previše cjepidlačenja, jedan primjer takve nezgodne tematike je u pjesmi “Ceasar on a TV Screen”, gdje se Morris igra sa idejom spolnih uloga, ali istovremeno i demonstrira pretjerano binarnu perspektivu koja, čak i da je namjerna, daje dojam nedostatka samosvijesti. Točnije, Morris prikazuje ideju muške uloge koja drži svu moć i, umjesto da kritizira samu strukturu moći ili nalazi diplomatsko rješenje, provodi cijelo trajanje pjesme nespretno pjevušeći o njenoj želji za tom istom moći. Takvi se primjeri mogu naći u gotovo svih 12 pjesama, te je teško poreći da bi možda bilo pametnije ostaviti takve ideje u nekom srednjoškolskom eseju o Jane Eyre. Pređemo li na temu lošijih strana instrumentalne izvedbe, ne moramo ići daleko, jer je ta ista pjesma (“Ceasar on a TV Screen”) nedvojbeno najbolji prikaz svih već spomenutih mana – nespretno mijenjanje taktova i produkcija koja pritišće sve instrumente u jednu glatku i neinteresantnu smjesu koja je, nažalost, nedovoljno uvjerljiva za predstavu koju The Last Dinner Party pokušavaju pripremiti.

S obzirom na to da je “Prelude to Ecstasy” debitantski album, te samim time i vjesnik onoga što čeka The Last Dinner Party u budućnosti, postavlja se pitanje – što izvući iz ovog albuma? Koliko je toga dobro a koliko loše? Odgovor je relativno jednostavan. Što se tiče “Prelude to Ecstasy”, moguće je izvući nekoliko dobrih pjesama koje će se zadržati u playlistama i među favoritima na dulje vrijeme, ali je za to potrebno proći kroz relativno neinteresantan ostatak. Nadajmo se da će iduća gozba koju The Last Dinner Party pripreme sadržati malo više poslastica.