The 1975 “Being Funny In A Foreign Language”: Ambiciozan, autentičan, subverzivan, kristalizirani pop

Zadnjih šest godina, neovisno o pandemiji i odvikavanju od heroina njihova frontmena Mattyja Healyja, The 1975 su neumorno, u pravilnim razmacima od dvije godine, izbacivali albume, nakon kojih bi odmah uslijedile i turneje po cijelom svijetu. Isplatilo se, jer su trenutno jedini bend na svijetu za koji bi mogli reći da su, kontradiktorno, ali – indie pop zvijezde. Indie, jer je to, zaboravljamo ponekad, kratica od independent, a oni imaju samo sami sebi odgovarati, budući da od početka izdaju za svoju vlastitu izdavačku kuću. Pop zvijezde, jer im popularnost od tada samo stabilno raste, do te mjere da su ove godine oni bili taj bend koji je na Reading and Leedsu nezahvalno zamijenio Rage Against The Machine koji su morali otkazati svoj headlinerski slot. Bez obzira na to što s RATM nemaju mnogo dodirnih točaka, a vjerojatno ni mnogo preklapajuće publike, uspjelo im je to izvesti u velikom stilu.

Uspjelo im je nedugo nakon toga i peti put zaredom dotjerati album do broja 1 u UK-u, za njihov peti “Being Funny in A Foreign Language”, još jedan mini kameleonski zaokret u karijeri koji i nije bio toliko očit. Naime, nakon ogromnog “Notes On A Conditional Form” iz 2020. i njegovih panžanrovskih 22 traka, činilo se da mogu krenuti gotovo u bilo kojem smjeru. Čudno, ali, pokazat će se, mudro, ovoga puta su odabrali i producenta koji će Healyju i bubnjaru Danielu asistirati u produkciji i to upravo trenutno vrućeg Jacka Antonoffa, bez kojeg ne može proći nijedan hit album zadnjih nekoliko godina. Rezultat je njihov daleko najkraći album u karijeri, sa samo 11 pjesama i ispod 45 minuta, dakle, ovoga puta The 1975 dobivamo u kristaliziranoj formi.

Iako će neki možda žaliti za kaosom i neograničenom slobodom, ponekad i njihovom ugađanju vlastitim hirovima s albuma koji su prethodili, Antonoff ih je, naposljetku, natjerao da se koncentriraju i fokusiraju. To bi možda i bilo loše kad ne bi značilo gotovo savršeni pop album, koji zapravo ništa ne oduzima njihovim slobodama, ali zato u prvi plan stavlja njihove ogromne, zarazne, neodoljive, besramne i neapologetske melodije. Prije smo ih trebali tražiti u vrtlogu i kakofoniji, sad praktičkih svih 11 možemo klasificirati kao potencijalne bangere na ljetnim festivalima.

Razloga zbog kojih taj pristup tako dobro funkcionira ima nekoliko, prvi od njih svakako je ideja da se produkcija albuma nasloni na topao, organski, magnetični live zvuk kojim je, primjerice, bila obojena “The Birthday Party” s prethodnog albuma, usto pažljivo balansirajući njihov hitoidni potencijal, koji je dosad nekako uvijek ležao u sjeni, s nervoznim, neurednim, ironičnim, ponekad pomalo ekscesnim i provokativnim, ali uvijek humanim i čudno empatičnim Healyjevim songwriterskim stilom. Kao i dosad, album otvara eponimna “The 1975”, dvobojem klavira uz očito namigivanje sad već modernom klasiku “All My Friends” LCD Soundsystema i verbalnim bombardiranjem o modernom stanju svijesti: “I’m feelin’ apathetic after scrolling through hell/I think I’ve got a boner, but I can’t really tell/And the fans are on”, samo je početak neke vrste socijalnog komentara u kojem Healy iz albuma u album postaje sve bolji, a u kojem će se još pojaviti i Adderall, Aperol, američki san i QAnon, u pokušaju opisivanja globalne zbrke i ludila posljednjih nekoliko godina. Navodno, postojao je i line o tome kako Jamesu Murphyju duguju 20 posto ove pjesme i karijeru koji je kasnije izbačen, ali The 1975 ionako nikada nisu skrivali svoje naslanjanje na daljnju i bližu glazbenu prošlost. Iako himničnog trenutka u maniri “Love It If We Made It” ili “People” ovoga puta nema, The 1975 zapravo postaju sve osvješteniji i slične će komentare razbacati po cijelom albumu, najeksplicitnije u ogromnim synthovima, E-Street-ovskom kinetikom gitara i saksofona pogonjenoj “Looking For Somebody (To Love)”, koja ispod euforične površine genijalno uvaljuje hororni apsurd sve opasnije i prisutnije incel ideologije. Healy nikada baš nije bježao od preispitivanja i transformiranja koncepta muškosti, pa će slično učiniti i u dijelovima “Part Of The Band”: “I like my men like I like my coffee/Full of soy milk and so sweet, it won’t offend anybody”, reći će neka od njegovih protagonistica, izvrćući istovremeno klišeje i o tamnoputim i o feminiziranim muškarcima, uz sjajno izmjenjivanje i ispreplitanje električnih i akustičnih instrumenata i proširivanje zvučne palete gudačkim instrumentima za, u osnovi, autoironičnu folk pjesmu. U doba Timothéea Chalameta i Harryja Stylesa valjda bi već trebali biti mnogo liberalniji, no to nikako ne znači da ovo nije diskvalifikacijski trenutak za The 1975 u rolajućim očima mnogih.

Ostatak albuma do krajnjih granica dovodi ideju njihove prethodne uspješnice “Sincerity is Scary” – moderne veze i komunikacija previše su opterećene fasadama ironije, površnosti, hladnokrvnosti iza kojih skrivamo svoje strahove i vrijeme je da o tome porazmislimo, što će za ovaj album značiti i neke od najljepših i najiskrenijih ljubavnih pjesama u karijeri benda. “Happiness” je prva u tom nizu, uz neodoljivo plesni koloplet funka, soula, jazza i R&B-ja u kojem su se The 1975 i dosad izvrsno snalazili. Ponovno bez trunke ironije, “Oh Caroline” će očaj zapakirati u zarazni gitarski groove isprepleten toplim klavijaturama, samo da bi ih “I’m In Love With You” obje pomela čistim soničnim hedonizmom i iskrenošću na granici hrabrosti i idiotizma, onoj koju morate imati ako ste zaljubljena budala, opasno se približavajući definiciji savršene pop pjesme i zaslužujući da bude najveći hit benda, iako to vjerojatno neće tako ispasti. “About You” je još jedan od vrhunaca albuma, sjetni i melankolični dream pop s vokalima utopljenim u gitarski reverb i sjajnim gostovanjem manje poznate Carly Holt. U svim se tim pjesmama Healyjev vokal, nekad čak i slabija točka benda, promeće u jedan od glavnih aduta, ekspresivan, slatkast i kristalno čist, konačno u sinkronizaciji s njihovim glazbenim napretkom.

Paralelno s The 1975 ovih dana pokušavam preslušati novu Taylor Swift i stalno mi se događa da je isključujem i vraćam se na njih, iako je “Midnights” album koji već ispisuje neku novu pop povijest, a ona bez sumnje legitimno odlična singersongwriterica – vrlo brzo me izgubi u svojim narativima, u nekom paralelnom svemiru kojeg nikad neću biti dio, a kojeg nekoliko “fuck” ili “shit” ne mogu dovoljno približiti mom svijetu – kakve sličnosti mi uopće možemo imati? The 1975, unatoč popularnosti, ni na ovom albumu ne gube vezu sa stvarnošću i sa svojom publikom i ostaju, kao i dosad, vrlo relatable na narativnoj i emotivnoj razini.

U konačnici, razlozi zbog kojih će mi “Being Funny in A Foreign Language” zasigurno biti najbolji pop album godine, bez obzira na to što u konkurenciji uz Taylor Swift ima još i Harryja Stylesa kao dvije trenutno najveće planetarne zvijezde, razlozi su zbog kojih su mi The 1975 i dosad bili zanimljiv fenomen – uvrnuta autentičnost, subverzija koje u modernom popu praktički više ni nema, poigravanje rock star postavkama, glazbena ambicija i progresija, teatrika i drama, očuvana emocija te, iznad svega, čista zabava. U pripremi za recenziju pogledala sam njihov sasvim nedavni koncert u streamingu iz Madison Square Gardena – uz ionako standardno sjajan nastup benda, Healy se u jednom trenutku spojio na bocu s kisikom, usput simulirajući masturbaciju, da bi zatim skinuo košulju, odgrizao par komada neke sirove mesine, napravio 30-tak sklekova, uvukao se u jedan od televizora na stageu i nestao uz vrisak i dernjavu, tako da – I’m so in.