Svijet je ipak njihov

Što reći o Motörheadu, a da se ne zna, što napisati o njemu a da ne ispadne preseravanje?

Recimo, na primjer, kako načusmo dosta puta priče o nekim, kao ‘najglasnijim’ bendovima na svijetu, nakon čijih se koncerata potrebno nekoliko dana oporavljati. Lako moguće da su glasni i najglasniji, bučni i najbučniji, ali teško da su kao – Motörhead.

‘Everything Louder Than Everyone Else’ je titula koja pripada samo jednom bendu, koji je odavno postao besmrtan. Koliko god da na relativno redovnoj bazi štancaju nove albume, koliko god da skoro pa točno znate što ćete opetovano dobiti, svaki se od njih očekuje sa popriličnim nestrpljenjem. S pravom. Tako uvijek ispadne.

Takav je slučaj i s novim, 21. studijskim albumom ove neuništive trojke, koja je na okupu od 1992. godine i za koju je malo je reći da se poznaje u dušu. Samim tim jer su Lemmy i Phil zajedno puna tri desetljeća, a 21 je, uz redni broj albuma, i broj godina koliko je prošlo od kada im se pridružio Mikkey Dee. U svjetlu nedavnih događanja, odnosno problema s Lemmyevim zdravljem, što je zabrinulo veliki broj ljubitelja ovog benda, ali i rocka općenito, “Aftershock” se prometnuo u red iščekivanijih izdanja završnog kvartala ove godine. Mnoge je zanimalo kako zvuči Motörhead s, očito premorenim Lemmyem, iako, kako smo već naveli, svi smo svjesni da nemamo nikakvog zdravog i tvrdog uporišta za nadati se da ćemo dobiti nešto drukčije ili nešto novo, nešto što još nismo čuli. Dovraga, zašto to onda i tražiti.

No ipak, u takvim će okolnostima neki sigurno reći ili bar zamišljati na način ‘pronalazi li se onda uopće više ikakvog smisla u svemu tome’? Možda su ispravnija pitanja tipa “Bi li doista imalo smisla da dobijemo nešto, makar i malo drukčije? Bi li to onda bio Motörhead kakvog znamo i hoćemo? Bismo li bili zadovoljni?” Teško.

S “Aftershock”, uz to što nanovo dobivamo jedinstveni sound da jedinstveniji i ne može biti, dobivamo i poprilično transparentan, protočan i pregledan album, koji je s nekoliko sporijih i numera srednjeg ritma, te s nešto modernijih ideja i većim udjelom melodija spretno izbjegao opasnosti od prevelike repetitivnosti, a koju praktički nameće povijest, i set-lista od čak 14 pjesama.

Ipak, ono najvažnije, na što su padale, padaju i padat će generacije i generacije rockera niti sada nije izostalo. Naprosto, pravo je zadovoljstvo i ushićenje čuti tu okrutnu glazbenu nemilosrdnost ovog benda. Jednako kao i iritantno hrapave, ljušteće, pomalo čak ispijene i izmorene, teško razumljive, ali još uvijek potentne i neograničeno primamljive Lemmyeve vokale. Ostali su zaštitni znak svih pjesama, čak i onih u kojima se pojavljuje prikrivena emotivnost i sjeta. Jednako kao i njegovi bolno distorzirani basevi.

Philove gitarske linije djeluju dosta osvježeno, raznobojno i razigrano, s konstantno varirajućom razinom brzine i žestine, a u njima nalazimo forme rocka, bluesa, rockabillya, hard rocka i heavy metala. Također, jako se osjeća duh melodičnosti, no riffovi su i dalje u najvećem dijelu klasično zamazani, muljavi, tipični surovi, bahati power-speedovski, a poprilično su impresivne rasprskavajuće-proklizavajuće solodionice, koje svojim filtriranim melodijama dosta nalikuju na heavy metalne normative. Bubnjarske vještine Mikkeya Deea odavno su nešto što je nadraslo ritmičku potporu i ovdje su ravnopravan instrumentalni partner, bilo kroz umirujuće metodičko-taktičke, bilo kroz neumoljive, urnebesno razbijajuće konstrukcije ispunjene brojnim prijelazima i duplim bas izvedbama.

“Heartbreaker” je klasičan motörheadovski brzanac prepun tempa, energije i prikrivene agresije, “Coup De Grace” i “Knife” su krasne melodične pjesme, ugodne za slušanje, sa posebno memorabilnim i probojnim solom, nešto slično kao “Crying Shame“, koja je ‘zaražena’ bluesom, a fino joj stoje piano fragmenti, cleany riffovi i slojevite solaže.

Power blues-rock naslov “Lost Woman Blues” s energičnijim i bržim završnim dijelom ‘reže’ upravo ono što je ranije navedeno – potencijalnu mogućnost ponavljanja u nedogled, jednako kao i “Dust and Glass” mirna, emotivna, pomalo čak i melankolična, uozbiljena rock-blues balada čak malo i u stilu Erica Claptona, “Crying Shame” još je jedna gizdavija pjesma srednjeg tempa, a “Keep Your Powder Dry” moderniji rock kojeg razbijaju kreštavi vokali i distorzirani basevi.

U red pjesama s obrascima koji najviše karakteriziraju karijeru benda mogli bi ubrojiti ultra-brzanac “End Of Time“, tek nešto sporiju “Queen Of The Damned” s premoćnim uvodnim basem, a u red dojmljivijih spada i usporenija, ali zato drska i pokretna “Silence When You Speak To Me“.

Koliko god da se čini kako smo sve to skupa čuli na prošlom i na prošlim albumima i koliko god bili u pravu, moramo (opet (i sada)) biti svjesni da je ovo ipak Motörhead, bend koji ima svoj stil i svoj stas i bilo kakva eksperimentiranja bila bi i više nego nepotrebna. Bend od kojeg su svi drukčiji. Da, Motörhead definitivno kopira, ili bolje reći godinama, desetljećima potkrada sam sebe, i to će mnogi s razlogom reći, no uvijek je bolje uzimati od sebe nego od drugih.

Motörhead to radi već skoro četiri desetljeća i ne postoji nijedan, makar i minorni razlog da bilo šta mijenja. Kada bi se to dogodilo, u toj varijanti više ne bi ‘pila vodu’ parola s albuma iz 2000. – “We Are Motörhead”. Ovako, s ovim ovdje – u potpunosti.