Svemirkov odlazak u Tunguziju

Kako bolje započeti jedan lipanj, nego novim albumom talentiranog Svemirka? “Ja sam samo seljak iz Đakova” uvodno objašnjava Svemirko nekoj Lauri, dizajnerici Lauri. Međutim, sve oko njega je upravo svemirski, a nimalo seljački. Balkansko svemirski. U pozitivnom smislu. Apsolutno genijalnim prvijencem imena “Vanilija” osvojio je sve željne plesne, inspirativne, a opet opuštajuće glazbe. U istom tonu nastavlja i na drugom albumu. Za mene on stvara glazbu koja je spoj Denis & Denis i The Curea s malim dodatkom Haustora. Toliko krasan povratak u ’80-e. Umjetnik je za kojeg nisam ni znao da ga želim čuti.

“Tunguzija” već na prvo slušanje zvuči nekako lakše od “Vanilije”, možda lijenije, ali jednako svježe. Ako je “Vanilija” bila za neprospavane noći provedene u razmišljanju, ovaj je album za zalaske Sunca i uton u san (uz još malo razmišljanja). Svaka je nota upravo gdje ju očekuješ. Stihovi nikad dosadni, uvijek iskreni, bez dlake na jeziku, a opet dovoljno romantični. Opisi su nešto slabiji nego prije, ali zato su tu melodije koje na trenutke na ovom albumu govore puno više od tekstova. Teško je nadmašiti “Vaniliju”, ali u “Tunguziji” se također poprilično uživa. Gitare i sintesajzeri te miluju, atmosfere su odlične, album se sluša u komadu, pa se vratiš na “Zauvijek Zen” jer je odlična. I tako u krug. Kao i s prošlim albumom, svako novo slušanje postaje još veći gušt. I nije to subjektivnost, to je jednostavno čar glazbe Svemirka.

“Dizajnerica Laura” nije samo dobila poziciju da otvara album, već i definitivno najbolju podlogu na albumu i pjesmu koja osvaja momentalno. Stihovi su sve što očekuješ od Svemirka i više, a razvoj je odličan. It’s single-ready, Svemirko, čitaš li? Najavni singl “Meni se ne svira”, prvi zalogaj s novog albuma, lijepo je najavio album, a Svemirko i njegovi vračevi će nam svirati 16. lipnja u Močvari.

“34,5” izlet je u malo modernija produkcijska rješenja, što čini zgodnu pauzu od ‘klasičnog’ mu zvuka. “Zauvijek Zen” od početka do kraja je sve što želiš od Marka Vukovića iliti Svemirka. Zaraznu melodiju, sjetan feeling u njegovom glasu, sve spojeno u plesnu nostalgiju. Ova će uživo biti vrhunska. U “Kako da znam”, sila se pitanja rasplete i raspline u predivnom kraju. Otprilike zadnjih minutu, iako polako zamire kao da zatvara album, čisto je uživanje. Slijedi, “Šapat”, jedna od jačih na izdanju. Pamtljiv, poletan, jednostavan refren savršeno se uklapa i u pjesmu i u izdanje, jer logično, manje je više.

“Slučajna cesta” još je jedna Svemirkova priča. ‘Ej mala, kako da dišem? Samo želim da te pomirišem!’, iskreno će Svemirko. Ova je pjesma puna pamtljivih stihova i u svakom slučaju predobra ideja za samo 1:52 dugu izvedbu. “Gdje si do sad”, romantična je, pomalo čeznutljiva, gdje dominira instrumental zanimljivih promjena. “Odgovoran ljubavnik” još je jedno priznanje kako to kod Svemirka ide. Humorističan, zavodnik, a opet direktan, možda razočaravajuć. “Nema, nema šta, odgovoran mladić to sam ja, ljubazan i fin pazim da te s nogu oborim.” Curke, pazite se. Savjete na stranu, samo Svemirku očito uspijeva zatvoriti ovakav album sugestivnim uzdahom.

Sam naslov albuma baca asocijacije na manjak smjera, neko nepostojeće mjesto (čitaj, Zen Brdo). Iste su asocijacije na drugi način objašnjene odnosno opravdane kroz album. U duhu značenja riječi “Tunguzija”, album nije jednako koncentrirano i fokusirano izdanje kao “Vanilija”, što ga istovremeno čini nešto slabijim izdanjem od previjenca. Atmosfera je više promjenjiva, energije volatilnije, manje pjevanja, više instrumentala. Konačno, velika “Tunguzija” je lijep nastavak priče o Svemirku. Samoprozvani ‘kralj WC-a’ dao nam je još jedan album prepun zaraznih melodija, opjevane naizgled shvatljive poezije, stvoren za mnogo preslušavanja.