Sve veći i veći bend

Od MTV-ske ‘borbe bendova’ u kojoj su The Hivesi pokorili The Vinese prošlo je već pet godina, a u međuvremenu se i pokazalo koliko su Šveđani bolji od Australaca. Jasno je to bilo i od samih početaka, ali nakon uspješnih uvodnih albuma, The Hives su održali famu o garage-rock uspjehu, dok su The Vinesi svu svoju slavu prokockali slabim albumima i bolesti frontmena Craiga Nichollsa.

Koliko su The Hives dobar live-bend, mogli smo se upoznati i sami na odličnom koncertu prije dvije godine na zagrebačkoj Šalati. Lider Howlin’ Pelle Almqvist ponašao se kao pravi showman, zabavljao je publiku, skakao po pozornici, urlikao najveće hitove… Jednostavno posebno iskustvo, a sve ne bi bilo toliko čarobno da The Hives nisu vrhunski bend s odličnim nizom pjesama.

Djelomice to potvrđuju i na svojem novom albumu “The Black and White Album“, ali ipak ne u cijelosti kako smo to navikli od njih.

Priča se da su za ovaj album imali 30-ak pjesama, od kojih su izabrali njih 14, a mogu reći da su ponegdje u potpunosti pogodili, a negdje i grdno promašili. I dalje su vrlo prljavi (kao da su mukotrpno radili/svirali u garaži), žestoki (kao rani Stonesi), punkoidni (jednostavnog ritma obogaćenog sitnim gitarskim dodacima)… Sve je to već više-manje poznato od prije, ali ima povremeno i jedna elektro crta (u tim trenucima dosta vuku na Electric Six) kojom su pokvarili cjelokupan izvrstan dojam.

Pjesme je produciralo više ljudi, od samih The Hivesa, preko Jacknife Lee (vrlo popularan u posljednje vrijeme kod mlađih indie rock bendova), pa sve do svestranog Pharrella Williamsa, što daje cijelu paletu različitog zvuka. Ta šarolikost produkcije je i pomakla sam bend do novih granica, čime su se dosta odmakli od svojih početaka, ali šarm je još uvijek tu, to su još uvijek izvrsni The Hivesi, od početka albuma do samog kraja.

Album otvara “Tick Tick Boom“, za koju bi se moglo reći da pripada standardnom opusu benda, posebno što se najavnih singlova tiče, jer malo vuče na “Walk Idiot Walk”. Ipak, to je još jedna vrlo nabrijana i žestoka stvar, jedna od onih koja podiže guzice iz fotelje i natjera na razbacivanje, ako ne na koncertu, onda barem u toplom okružju vlastita četiri zida. Vrlo zabavan efekat su eksplozije pri samom kraju refrena i Almqvistovo neurotično zavijanje.

Sljedeća bomba se nalazi pod imenom “You Got It All… Wrong“, pjesma koja je vrlo jednostavnog ritma, zarazne melodije, neuništive energije… To je ono što The Hivesi najbolje rade: iskreno zabavljajući sebe zabavljaju i sve naokolo, a vjerujem da će ova pjesma postati najveći live adut ovog albuma.

“Well All Right!” ima veliki preokret atmosfere u sredini pjesme, “A Stroll Through Hive Manor Corridors” je svojevrsni instrumentalni predah od ‘rockijanja’, “Won’t Be Long” je jedna od pjesama koja me podsjeća na Electric Six, a još više se to osjeća u “T.H.E.H.I.V.E.S.“, koju je producirao Pharrell Williams u svom stilu.

S “Return the Favour” se vraćaju punokrvnom punk rock zvuku koji im i najviše leži, “Giddy Up!” je neuspio eksperiment s elektronikom, “You Dress Up for Armageddon” je šaljiva zajebancija s vrlo zabavnim refrenom u kojem pjeva cijeli bend, a zvuče kao da su prije toga popili hektolitre pive.

The Hives su se vratili na skoro najbolji mogući način. Vidi se da tijekom cijele karijere pokušavaju gurati prema naprijed, da postepeno pomiču svoje granice, pa su tako iz alternativnog punk-rock kvinteta s albuma “Barely Legal” postali vrlo značajan bend čiji je svaki novi album isčekivan kao u najvećih izvođača.

Mora se naglasiti da su skoro udvostručili minutažu u odnosu na početne albume, što znači da su pjesme mnogo slojevitije, ali samim time nisu nimalo izgubile na neustrašivoj energiji kojom pršte članovi benda.

Ovo nije “Veni Vidi Vicious” jer se remek-djela ne pišu svaki dan, ali “The Black and White Album” daje dobre smjerokaze kuda idu The Hives kao bend, k samom vrhu rock svijeta, jer im je samo tamo i mjesto, uz najveće.