Sve što ste ikada željeli znati, ali nikada niste saznali o Nick Caveu

Kada je Blixa Bargeld napustio Caveove The Bad Seeds vjerojatno nitko nije ni pomislio da bi njihov sljedeći album mogao biti i jedan od njihovih najboljih dosad. Doduše, ovdje se radi o dvostrukom albumu, ili točnije, o dva potpuno različita albuma fino zapakirana u slatku kutijicu s coverima u pastelnim bojama.

“Abbatoir Blues” (ili ‘Klaonički Bluz’ po naški), prvi disk u pakiranju (u rozoj bojici, naravno), je zapravo pravi rock&roll album. Kojeg je snimio isti čovjek koji je snimio i “The Boatman’s Call”, “No More Shall We Part” i “Nocturama“! Prilično raspoložen, ali i razdražljiv Nick Cave je na ovom albumu nanizao, začudo ni malo morbidne, pjesmice kakve se ne susreću prečesto u njegovom bogatom opusu.

The London Community Gospel Choir potpomogao je izvedbu većine pjesama na oba albuma, ali ovdje se odlikuje posebnim zaslugama u što boljoj prezentaciji Caveovih osjećaja, muka i molitvi. Svojim teološkim preokupacijama Cave će se nastaviti baviti već u “Get Ready For Love“, koja otvara album, i neće odoljeti a da se već u refrenu ne dotakne Boga ismijavajuću zapadnjačku koncepciju Svevišnjeg, na što će zbor gromoglasno odgovoriti s “praise Him“. I sve to na pozadini zaglušujućih rock beatova koji ostavljaju slušatelje totalno nespremnima za ono što slijedi.

“Cannibal’s Hymn” počinje kao ljubavna pjesma, a završava se agresivno uz obilje mračne Caveove ironije. “Let Them Bells Ring” veličanstvena je i dostojanstvena pjesma u počast legendarnom Johnny Cashu. “There She Goes, My Beautiful World” ima nešto od pustinjskih melodija Enrica Morriconea u sebi, čemu se suprotstavlja kakofonija bubnjeva, klavira i božanskih pratećih vokala. Impresivno.

Prvi singl “Nature Boy” nije iznevjerio očekivanja svih Caveovih odanih slijedbenika, a kako i bi kad sadrži stihove kao što su: “And she moves among the sparrows/and she floats upon the breeze/she moves among the flowers/she moves something deep inside of me.”

“The Lyre Of Orpheus“, s druge strane, puno je tiši i elegantniji album. Ovdje su granice sasvim svjesno postavljene, pa se ne događa tako često, kao na prethodnom albumu, da sa svakom novom pjesmom sebi postavljate isto pitanje ‘Što je sad, zaboga, ovo!?’ Ali album zbog toga nije ništa izgubio na svojim čarima.

Činjenica je da legne kao totalan šok nakon “Abbatoir Blues”, ali mislim da nije ni namijenjen preslušavanju odmah iza ‘Klaoničkog bluza’, jer je zamišljen kao sasvim novo i odvojeno glazbeno iskustvo. Naslovna stvar govori o slavnom mitu o Orfeju i Euridici, ali u Caveovom mračnom i ironičnom stilu, naravno. Tako da se nemojte iznenaditi ako priča baš neće vjerno slijediti onu o Orfeju i njegovoj družici na koju ste inače navikli.

Iz “Brethless” Cave će se još jednom provući kao pobjednik u natjecanju najvećih bardova ljubavnih pjesama (“I am breathless withou you” tako lijepo zvuči iz njegovih usta), a u “Babe You Turn Me On” ljubavnu će tematiku pokušati uklopiti na country/valcer podlogu.

Iako puno mirniji, ovaj album također ima svojih eksperimentatorskih momenata, pa zvuči nestrukturirano, ali dosljedno i logično u svom svome neredu. Posljednjom pjesmom “O Children” sve će sjesti na svoje mjesto, jer se Cave još jednom potrudio pozabaviti formom prekrasnih balada o ubojstvima i samoubojstvima (oksimoroni su mu oduvijek bili jača strana).

Zapravo, sve što ste ikada (s pravom) očekivali od Nicka i njegove družine nalazi se baš na ovom albumu. Jedino što se od vas očekuje je da mu pristupite otvorena srca i spremni da poremetite redoslijed na svojim listama all time favourite albuma. Za ovaj ćete morati ostaviti nepopunjeno jedno od mjesta pri samome vrhu.