Sve što je bučnije od ostalog

Kad je autor ove recenzije probao biti duhovit, pitao je okupljene znatiželjnike sljedeće pitanje: “Kako se zovu dva najpoznatija metalca na prostorima bivše Jugoslavije?” Nakon što se okolina zbunjeno pogledala, ispalio je odgovor: “Tito i Slaven Bilić.” Suvišno je reći da se okolina nasmijala iz čiste pristojnosti.

Da se pitanje odnosilo na cjelokupnu kuglu zemaljsku, u odgovoru bi bilo bar jedno ime: Lemmy Kilmister. Ne samo što se osobno susreo s Josipom Brozom tijekom šezdesetih dok je bio s tadašnjim bendom The Rockin’ Vickers na turneji po bivšoj Jugoslaviji, nego sa svoje 63 godine pomišlja samo na dvije stvari: novi album i novu turneju. Dobro, i na malo alkohola.

Lemmy je jedan od rijetkih iz stare garde rokera (to su oni koji su 1977. imali više od 30 i barem pet godina staža na sceni) koje prva generacija pankera nije nazvala starim prdonjama i dinosaurima koje treba uništiti. Naprotiv, Lemmy ne samo što je dobio poštovanje pankera, nego je u svoj izričaj inkorporirao punk te utabao putove za nove naraštaje glazbenih metalaca.

Novi album Motörheada, nazvan “Motörizer” donosi snažan stilski zaokret: upotrebe lijepog i ugodnog tenora, mnoštva gudača, delikatnih harmonija, samo balade i uspavanke, a u prvom singlu pjevaju uz Lemmya Paris Hilton, Britney Spears i Christina Aguilera, te skupina Take That. Dobro, izvrnite mi ruku, pa ću priznati da ništa od toga nije istina.

Lemmy od svog stila nije odstupio niti za jedan milimetar, a ovo gore spomenuto društvo i dalje je podalje od divljeg i neobuzdanog Lemmya. Eh, kako bi bilo da je on hrvatski pregovarač oko ulaska u EU, dovoljan bi bio samo pogled pa da oni štreberčići iz euro-administracije shvate da s njim nema zafrkavanja…

Snimljen u studiju nekadašnjeg člana Nirvane Davida Grohla, “Motörizer” donosi 11 uglavnom solidnih do vrlo dobrih pjesama. I dalje čujemo pumpajući bas, bubnjarski napad, te gitarističko režanje i Lemmyev vokalni masakr motornom pilom.

Nakon 18 studijskih albuma, Lemmy više ne piše pjesme da privuče pažnju publike. Sada on stvara glazbu da ona publika koju već ima ne ode od njega. Formula, koja je nekad bila radikalna, danas i dalje funkcionira, samo je pitanje postaje li s tim pristupom ziheraš i ne bi li u stvaranju glazbe trebao preuzeti više rizika i odmaknuti se od postavljenih klišeja. Uostalom, penziju si je osigurao, ugled također, neka njegove klišeje koriste slabiji glazbeni talenti od njega.

Drugim riječima, formula postaje klišej kao Big Brother. Ipak, da me pitaju želim li gledati još jednu sezonu Big Brothera ili poslušati novu ploču Motörheada, odgovor je uvijek: Lemmy!!! Lemmy!!! Lemmy!!!

“Runaround Man” i pogotovo “English Rose” bi mogle donijeti još kojeg mladog fana u njihovo gnijezdo, a ako se to i ne dogodi, stari poštovatelji Motörheada ovom kolekcijom neće biti razočarani.