Supergrupa s velikim slovom S

Pojava tzv. supergrupa u koje se udružuju već renomirani i popularni glazbenici nije rijetkost, no postava grupe The Traveling Wilburys – Bob Dylan, George Harrison, Jeff Lynne, Tom Petty i Roy Orbison – daje joj za pravo deklarirati se kao najveća supergrupa u povijesti glazbe uopće.

A sve je počelo gotovo filmski, gotovo na isti način kako su Yul Brynner i Steve McQueen okupljali svoju sedmoricu veličanstvenih: George Harrison potražio je 1987. pomoć producenta Jeffa Lynnea (iz Electric Light Orchestra) za B-stranu svojega singla “This Is Love” (s albuma “Cloud Nine”). Jeff Lynne u to je vrijeme surađivao s Royom Orbisonom (na “Mystery Girl”), te su obojica odlučila pomoći Harrisonu.

U tom trenutku, Harrison još nije ni počeo skladati pjesmu zbog koje je tražio pomoć, te se zaputio po svoju gitaru koja se – igrom slučaja – nalazila u kući Toma Pettyja. Petty je odlučio pomoći starom prijatelju, te se Harrison sa svojim novostvorenim pratećim triom zaputio u Santa Monicu, u studio Boba Dylana. Tada iznimno raspoloženog Dylana oduševila je zamisao o snimanju zajedničke pjesme, a prateći trio postao je kvartet snimivši “Handle With Care” koji ipak nikad nije ugledao svjetlo dana na Harrisonovom singlu.

Entuzijazam koji je ponio svu petorku, ali i potencijal koji su namirisale diskografske kuće stvorio je polubraću Wilburys: Nelsona (George Harrison), Otisa (Jeff Lynn), Leftyja (Roy Orbison), Charlieja T. juniora (Tom Petty) i Luckyja (Bob Dylan), i apsolutno nigdje na njihovom prvijencu nisu potpisani stvarnim imenima, sve zasluge pripisane su njihovim pseudonimima. Nevjerojatniju priču o stvaranju nečega velikog pruža samo Knjiga postanka valjda…

Deset dana trajalo je prvo snimanje koje je rezultiralo veličanstveno zabavnim, opuštenim, duhovitim i šarmantnim albumom “Traveling Wilburys vol. 1” (1988.) koji je ujedno i prvi disk ove kolekcije (naknadno obogaćen s Harrisonovom “Maxine” i Lynneovom “Like A Ship“) s kojeg su najupečatljivije ostale “Handle With Care“, “Tweeter And A Monkey Man” (po svemu sudeći Dylanova parodija na tematiku Springsteenovih pjesama) i veličanstvena, spokojna “End Of The Line“.

Ono što je sjajno uočljivo, nitko od svih tih veličina ne trudi se dominirati čitavim bendom, ali sama pomisao da su se krajem 1980-ih na jednom mjestu našli ne samo ikone svakog perioda rocka, već i predstavnici samog vrha kantautorskog izričaja (Bob Dylan i Tom Petty), pjevača (teško da danas itko ima takav raspon glasa kao Roy Orbison, eventualno Raul Malo iz The Mavericksa), gitarista (George Harrison nesumnjivo je jedan od najvećih) i producenata (Jeff Lynne bio je taj koji je stvarao punoću zvuka i čuvene harmonije) zaista je fascinantna, a još je fascinantnije što je sve prošlo bez trzavica.

Uspjeh albuma iznenadio je apsolutno sve, te revitalizirao karijere glavnih protagonista: Dylan se nakon njega predstavio s “Oh, Mercy”, Tom Petty prvim solo uratkom “Full Moon Fever” (u Lynneovoj produkciji), Harrison je ostvario uspjeh s “Cloud Nine”, a Orbisonu je posthumno objavljen “Mystery Girl”. No, kako to obično biva, zbog “vol. 1” tražilo se snimanje nastavka, a smrću Roya Orbisona 1988. nagađalo se kako bi njegovo mjesto mogao zauzeti Del Shannon koji je sve te špekulacije prekinuo počinivši samoubojstvo 1990.

Drugi album Wilburysa “Traveling Wilburys vol. 3” iz 1990. (postoje razne teorije zašto je nazvan upravo tako) – ujedno i drugi disk ove kolekcije (nadopunjen s “Nobody’s Child” i “Runaway“- primljen je iznimno mlako, jer duhovitost i lakoća stvaranja s prvijenca, ovdje se doimala isforsiranom i posve nepotrebnom. Nedostajao je Orbison, a promjena pseudonima nije polučila očekivani uspjeh, ali s vremenom oba su albuma postala najskrivenija blaga rock glazbe uopće. Veliku ‘zaslugu’ što je tako snose i diskografske kuće koje dugo vremena nisu smatrale potrebnim reizdati ih.

Nabaviti originalne albume The Traveling Wilburysa iznimno je teško, gotovo i nemoguće, jer mogućnost nabave ne ovisi samo o dubini vašeg džepa, a ako vam je stalo do opće glazbene kulture, ovu biste kolekciju trebali imati, jer ako je sad propustite, tko zna hoćete li doživjeti njezino iduće reizdanje.

Uz dva diska dostupan je i DVD sa spotovima grupe (od kojih je osobito tužno gledati “End Of The Line” kao svojevrsni tribute Royu Orbisonu) te kratki dvadesetpetominutni dokumentarac “The True History Of The Traveling Wilburys” koji baca novo svjetlo (nipošto u negativnom smislu) na stvaralačke poteze najgenijalne glazbene polubraće.